Razlike između maligne i zdrave ćelije
Razlike između maligne i zdrave ćelije ogledaju se atipičnim oblicima i funkcijama maligne čelije, koje su različite od onik kod normalnih ćelija od kojih su nastale. Njihovo poznavanje od velike je važnosti za pravilno shvatanje i pravovremeneno otkrivanje maligniteta u bilo kom uzrastu.[1]
Opšta razmatranja[уреди | уреди извор]
Maligna ćelija nastaje neoplastičnom transformacijom, iz zdrave ćelije kada se narušeni procesi tkivne homeostaze. Tada se ćelija kreće u pravcu nekontrolisane proliferacije i inhibicije ćelijskog umiranja po tipu apoptoze. Neoplastična transformacija je višestepeni proces. Svaki stepen karakterišu genetičke i epigenetičke izmene koje dovode do transformacije neizmenjene („normalne“) ćelije u malignu.
Poznato je da se, u toku procesa neoplastične transformacije, u ćelijama gube različiti kontrolni mehanizmi, što dovodi do uvećanja potencijala rasta, izmena na ćelijskim membranama, kariotipskih abnormalnosti, morfoloških i biohemijskih izmena, i izmena drugih ćelijskih osobina. Kao posledica svih tih promena dolazi do nekontrolisane deobe ćelija i grupisanja malignih ćelija koje formiraju maligni tumor (rak) ili abnormalnu masu tkiva nastalu kao rezultat nekontrolisanog rasta ćelija.[2]
Na osnovu vrste zdrave ćelija ili tkiva od kojih su se razvili, maligne ćelije mogu biti:
- epitelne – karcinomi,
- mezenhimske — vezivnog tkiva (najpoznatiji sarkomi),
- limfne (maligni čelije krvi i ćelije koštane srži),
- nervne
- embrionalne
Zdrava ćelija[уреди | уреди извор]
Ćelija je osnovna gradivna i funkcionalana jedinica svakog živog bića, osim virusa. U organizmu odraslog čoveka nalazi oko 10 na 14 ćelija. Iako se sve te ćelije međusobno razlikuju postoje neke osobine koje su zajedničke svim ćelijama:
- Rast do veličine koja je karakteristična za datu vrstu ćelije;
- Obavljanje određenih zadataka (funkcija, uloga);
- Primanje signala iz spoljašnje sredine na koje ćelija na određeni način odgovara;
- Život ćelije završava se ili ćelijskom deobom (pri deobi ćelija daje nove ćelije) ili ćelijskom smrću (apoptozom - rogramiranom ćelijskom smrti)
- Jedinstven hemijski sastav;
- Jedinstvena građa.
- Snabdevaju se energijom tokom Krebsovog ciklusa, preko ATP i pomoću glikolize, u prisustvu kiseonika.
- Prestaje da se razmnožava kada je u organizmu prisutno dovoljno ćelija da obavi zadatu funkciju
Maligna ćelija[уреди | уреди извор]
- Narušen proces razmnožavanja
Normalna ćelija prestaje da se razmnožava kada je u organizmu prisutno dovoljno ćelija da obavi zadatu funkciju, za razliku od maligne, koja nastavlja da se i dalje besmisleno reprodukuje. Svaki gen nosi nacrt kodova za različite proteine: kada se dogodi mutacija u genu, koji kodira proteine odgovorne za faktor rasta (onkogen), ćelija nastavlja da se bezgranično (nekontrolisano) razmnožava. U tom rapidnom procesu, ćelije raka se reprodukuju pre nego što imaju šansu za maturacijom (sazrevanjem). Što je maligna ćelija na nižem stupnju sazrevanja, to je njen maligni potencijal veći.
- Otsustvo interakcije
Dok zdrave ćelije međusobno komuniciraju ćelije raka nemaju interakciju sa drugim ćelijama putem različitih signala. U tom smislu svaka mutacije u signalnim putevima dovode do brzog širenja pogrešne informacije ka zdravim ćelijama.
- Poremećaj apoptoze
Zdrave ćelije podležu apoptozi (programiranoj ćelijskoj smrti), za razliku od malignih. Ukoliko gen koji popravlja DNK nije u stanju da ispravi grešku, protein p53 (koji spada u tumor supresorne gene) šalje signal zdravoj ćeliji da podlegne apoptozi, što se ne dešava kod maligne ćelije. Ukoliko postoji mutacija u genu p53, stare ćelije i one sa greškom nastavljaju da se razmnožavaju, što dovodi do multiplikacije grešaka i maligne alteracije. Dužina telomera utiče na životni vek: skraćuje se svaki put tokom deobe zdrave ćelije. Maligne ćelije, zahvaljujući enzimu telomerazi, obnavljaju dužinu telomera, zbog čega ne podležu apoptozi i nastavljaju deobu.[1]
- Narušena morfologija
Kada se posmatraju pod mikroskopom, maligne ćelije imaju neuobičajen oblik, sa većim i tamnijim jedrom. Boja i veličina jedra su drugačije jer sadrže neumerenu količinu izmenjene DNK, a često i izmenjen broj i organizaciju hromozoma.
- Genomska nestabilnost
Genomska nestabilnost maligne ćelije ogleda se u tome da mutacije mogu da dovedu do kancerogeneze, a mogu i da imaju potpuno odsustvo funkcije u malignoj ćeliji. Obimna molekularno-biološka ispitivanja pokazala su da manje od 10% bolesnika sa malignitetom ima naslednu mutaciju koja može biti povezana sa razvojem bolesti. Za svaki određeni malignu alteraciju učestalost se dramatično smanjuje na 0,1%.
- Poremećaj autoimunosti
Zdrave ćelije ispunjavaju svoju zadatu funkciju, a maligne su izmenjene ne samo u obliku, već i u funkcionalnosti. Na primer funkcija zdravih leukocita je da pomažu u odbrani od infekcije. Kod leukemija, iako su leukociti često prisutni u daleko većem broju nego u normalnim okolnostima, zahvaljujući malignoj alteraciji, ne samo da ne učestvuju u odbrani organizma, već ga dodatno ugrožavaju, jer nezrelost i izmenjena funkcija ćelija bele loze dovodi do povećanog rizika od infekcija.
- Stvaranje energije
Zdrave ćelije se snabdevaju energijom tokom Krebsovog ciklusa, preko ATP i pomoću glikolize, u prisustvu kiseonika. Maligne ćelije stvaraju svoju energiju nezavisno od kiseonika, odnosno u njegovom odsustvu.[3] Sa takvim osobinama, maligne ćelije su u stanju da prevare ćelije imunskog sistema. Limfociti prepoznaju i pomažu u uklanjanju oštećenih ćelija u normalnim okolnostima, međutim maligne ćelije sekretuju supstance koje inaktivišu ćelije imunskog sistema, tako da nisu u stanju da ih prepoznaju i odstrane.
- Metastatski proces
Zdrave ćelije sekretuju supstance (adhezioni molekuli) koje ih drže u grupi, za razliku od malignih koje plutaju ili do okolnih struktura ili preko krvotoka i limfotoka u udaljene delove tela, što dovodi do metastatskog procesa.
Reč kancer, baš zbog metastatskog mprocea, nastala je od latinske reči kraba, da bi na slikovit način, kao ponašanje kraba u životinjskom svetu, opisala invaziju na proksimalne ili distalne strukture.[4]
Vidi još[уреди | уреди извор]
Izvori[уреди | уреди извор]
- ^ а б DeBaradinis, R. Lum JJ, Hatzivassiliou G, Thompson CB. „The biology of cancer: metabolic reprogramming fuels cell growth and proliferation”. Cell Metabolism. 7 (1): 11— 20. 2008..
- ^ „Molekularna osnova malignih bolesti” (PDF). Архивирано из оригинала (PDF) 10. 03. 2018. г. Pristupljeno 10. 3. 2018.
- ^ Hu, Hao; Deng, Cao; Yang, Tao; Dong, Qiang; Chen, Ya; Nice, Edouard C.; Huang, Canhua; Wei, Yuquan (2011). „Proteomics revisits the cancer metabolome”. Expert Rev Proteomics. 8 (4): 505—33. doi:10.1586/epr.11.31.
- ^ Chiang AC, Massagué J (2008). „Molecular basis of metastasis”. The New England Journal of Medicine. 359 (26): 2814—23. PMC 4189180 . PMID 19109576. doi:10.1056/NEJMra0805239.
Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]
- The Biology of Cancer (језик: енглески)
Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja). |