Presokratovci
Presokratovci su bili prvi grčki filozofi (od 7. do 6. veka p. n. e.) su se prvenstveno bavili proučavanjem prirode. Zato se oni uglavnom nazivaju fizičari (grčki: physis - priroda koja se razvija i mijenja; logos - nauka, riječ ili govor). Oni su nastojali da pomoću razumski zasnovanih dokaza utvrde prvobitne principe svih stvari. Tragali su za svrhom ili smislom bivstva - onoga što jeste, što čini ili omogućava postojanje.[1] Oni su nastojali da zdravorazumskim zaključivanjem i uz izvjesne analogije sa mitološkim predstavama prevladaju razliku između očiglednog čulnog mnoštva, s jedne, i opšteg jedinstva s druge strane. Presokratovci su pod prirodom razumijevali osnovu svih zbivanja ili opšti okvir stvarnosti; kosmos je za njih izraz kojim označavaju univerzalni - „pravični“ poredak stvari u svijetu. Tragali su za načelom ili korjenom svega postojećeg (grčki: arhe), za bezvremenim temeljem života koji obezbjeđuje postojanost i zakonomjernost u stalnim promjenama unutar čulnog svijeta.[2]
Jonjani — problem počela[uredi | uredi izvor]
Prvi filozofi potiču iz Jonije, priobalne oblasti Male Azije. Najznačajniji polis u Joniji je bio Milet. U njemu je stvorena prva filozofska škola, čiji je osnivač bio Tales.
Tales[uredi | uredi izvor]
Tales je, prema istoričaru Herodotu, svoju najveću slavu stekao je proračunom na osnovu kojeg je najavio pomračenje Sunca (28. maj 585. godine p. n. e.). Poznata je anegdota da iz njegovog života prema kojoj je upao u bunar dok je posmatrao zvijezde. Tales je vjekovima slavnjen kao vrhunski geometar (pomoć pri vojnom osvajanju), lucidni geograf, sjajan matematičar (pomoću sjenke je izračunao visinu piramida), skroman mudrac (poklonio tronožac delfskom proročištu koji su mu Heleni dali kao najmudrijem među njima).[3]
Tales se naziva i „ocem matematike“ zato što je prvi neku zapaženu zakonitost i dokazao i zato što je svojom filozofijom (mada ne eksplicitno) prvi dao teorijsko opravdanje jedne takve discipline: on je uvideo da uprkos beskonačnom mnoštvu sa kojim se suočavamo u svetu za sve stvari važe iste zakonitosti koje od njih i čine uređeni kosmos (na starogrčkom „kosmos“ je ranije značilo „ukras, ogrlica“ da bi se kasnije i koristilo u značenju „uređen, lep, harmoničan..."). Isto to zapažanje navelo ga je i na pomisao da bi i samo postojanje svih stvari moralo biti utemeljeno na jednom principu ("princip“ je latinski prevod starogrčke reči „arhe“ koja znači „prvi, vladajući, osnovni..." a u filozofskoj upotrebi najadekvatniji prevod na srpski jezik je „počelo, načelo")
Temeljno načelo i osnovni element prirode Tales je vidio u vodi - nepromjenjenljivom praizvoru iz kojeg sve nastaje isparavanjem ili zamrzavanjem. Tales je smatrao da je voda hrana svih bića i da kao takva predstavlja beskonačnu zalihu svih stvari. Zato se on slovi za prvog materijalistu u filozofiji.
Tales nije pravio razliku (kao i ostali Jonjani) između načela (principa) i elemen(a)ta svih stvari.
Tales je smatrao da je Zemlja u stvari ravna ploča, dok je svijet živa materija koja ga pokreće uz pomoć demona. Najvažniji domet Talesove filozofije ostaje uviđanje da različite pojedinačne stvari koje postoje u prirodi imaju svoj jedinstven - zajednički osnov. Tales je prvi u razlici uočio njihovo jedinstvo.
Anaksimandar[uredi | uredi izvor]
Bio je Talesov učenik. Važio je za pronalazača (pripisuju mu se prva geografska karta, globus, instrumenti za građevinarstvo) i za uspješnog državnika.
Kao načelo kosmosa Anaksimandar je prepoznao apejron (što znači „bez - granice"). Apejron je besmrtan i nepropadljiv „materijalni uzrok“ stvarnosti, mada je pravo značenje tog termina nama prilično nejasno najviše zbog nedostatka izvora iz kojih bismo o njemu nešto saznali - on je ono bezgranično koje ne može imati neko svoje posebno počelo, jer kad bi ga imalo - moralo bi imati svoju granicu.
Iz apejrona se izdvajaju suprotnosti, koje uzrokuju nastajanje pojedinačnih stvari. One su konačne i određene, i kao takve naknadno se vraćaju u svoje neodređeno i beskonačno počelo. Dato vraćanje Jednom, jeste pravednost, dok je prethodno izdvajanje pojedinačnih stvari putem suprotnosti nepravednost.
Anaksimen[uredi | uredi izvor]
Kao svoje načelo Anaksimen uzima vazduh - bezgranična materija koja u svom večnom kretanju naizmenično prolazi kroz stadijume zgrušnjavanja i razređivanja. Vazduh je beskonačan u kvantitativnom obliku, ali ne i u kvalitativnom smislu. On je količinski neodređen, ali se pojavljuje kao neki konkretan, određen kvalitet. Anaksimenov vazduh je nevidljiv kada je „jednako raspoređen“ (tada je u stvari neograničen, jer su hladnoća, toplota, vlažnost i pokretljivost prisutni u jednakoj mjeri), s tim da isti ti atributi, kada se zgrušnjavaju i razređuju, čine vazduh vidljivim, tj. kvalitativno određenijim. Tako su, po tvrdđi Anaksimena, nastali Bogovi.
Heraklit iz Efesa[uredi | uredi izvor]
Heraklit smatra da prvi princip svijeta borba suprotnosti. „Rat (grčki: polemos) je otac svih stvari“, a „pravda je zavada: sve biva na osnovu zavade (razdora), i tako trega da bude." Ta stalna promjena čini normu života, tj. njegov logos. Određeni komentatori Herakliteve filozofije smatraju da je u pitanju vatra. Logos za Heraklita predstavlja prirodni zakon koji reguliše borbu suprotnosti unutar svega. Logos je jedan - isti za sva bića.
Heraklit je čuven po tome da je pisao u obliku aforizama.
Pitagorejska škola - tajna brojeva[uredi | uredi izvor]
Učenje pitagorejaca je uticalo na ukupni helenski svijet. Oni su smatrali da su geometrija i matematika osnovna oruđa znanja.
Glavni predstavnik ove škole je Pitagora. Suština njegovog učenja je bila tvrdnja da je sve broj. Načelo je dato u množini. Svaki element ima neki oblik koji čini njegovu granicu. Brojevi istovremeno daju „materiju bićima“, baš kao što čine i njihovo „svojstvo“, i „stanje“. Brojevi su „ono najmudrije“ - suština, princip ili uzrok svih stvari.
Osnovni elementi brojeva jesu parno (neograničeno) i neparno (ograničeno). Neograničeno se izjednačava sa vazduhom ili prazninom, čija svaka dioba daje isti rezultat: novu prazninu i tako u beskarj. S druge stran, dioba ograničenih stvari mora se završavati - mora imati granicu. Ta granica je ono što nema dijelova - tačka, linija, ravan. Zato su pitagorejci brojeve, tj. „korjene“ bića, shvatali na prostoran - geometrijski način. Broj jedan je tačka i prvo slovo alfabeta - alfa, broj dva je prava i predstavljen je slovom beta; tri je površina - gama; a četiri je čvrsto tijelo - delta. Istovremeno, Jedan izražava jedinstvo svega; Dva je razlika i suprotnost; Tri je jedinstvo jedinstva i razlika; Četiri je njihovo ovaploćenje. Po ovoj osnovi je postavljeno pitagorejsko shvatanje kosmosa kao uređenog poretka - sklada ili harmonije bića.
Preko umnog razumijevanja brojeva koji čine nevidljivu, a stvarnu konstrukciju čulnih - vidljivih stvari, moguće je saznati tajne kosmosa, da bi se u odnosu na te večne istine organizovao individualni i društveni živpt. Onako kako je uređen kosmos, tako treba urediti ličnu i kolektivnu egzistenciju. Na taj način su pitagorejci, kao „prijatelji mudrosti“, alii i kao posvećeni vjernici, kombinovali svoja filozofska stanovišta sa religijskim nasleđem Istoka.
Oni su smatrali da svijet opstaje u sveopštoj povezanosti i vječnom vraćanju istog. Vjerovali su i u besmrtnost i seobu duše, koja dobija konkretnu životnu formu, u zavisnosti od moralnog ponašanja u prethodnom životu. Smrt povezuje kraj jednog života sa početkom drugog, pri čemu je tijelo „grobnica duše“.
Elejci - učenje o Jednom[uredi | uredi izvor]
Eleja je bila polis u južnoj Italiji, koji su, bježeći pred persijskim carem Kirom, osnovali grčki kolonizatori iz Fokeje (Jonija), sredinom VI veka p. n. e.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Curd 2020, section 1. Who Were the Presocratic Philosophers?.
- ^ Most 1999, str. 332–362.
- ^ Barnes 1987, str. 10; Warren 2014, str. 1–2.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Barnes, Jonathan (1987). Early Greek Philosophy. Penguin Books. ISBN 978-0-14-044461-2.
- Burkert, Walter (27. 10. 2008). „Prehistory of Presocratic Philosophy in an Orientalizing Context”. Ur.: Curd, Patricia. The Oxford Handbook of Presocratic Philosophy. Daniel W Graham. Oxford University Press, USA. str. 55—88. ISBN 978-0-19-514687-5.
- Curd, Patricia (2008). „Anaxagoras and the Theory of Everything”. Ur.: Curd, Patricia. The Oxford Handbook of Presocratic Philosophy. Daniel W Graham. Oxford University Press, USA. ISBN 978-0-19-514687-5.
- Curd, Patricia (2020). „Presocratic Philosophy”. Ur.: Edward N. Zalta. Stanford Encyclopedia of Philosophy. Metaphysics Research Lab, Stanford University.
- Evans, C. Stephen (2019). A History of Western Philosophy: From the Pre-Socratics to Postmodernism. InterVarsity Press. ISBN 978-0-8308-7369-2.
- Frede, Michael (27. 10. 2008). „Aristotle's Account of the Origins of Philosophy”. Ur.: Curd, Patricia. The Oxford Handbook of Presocratic Philosophy. Daniel W Graham. Oxford University Press, USA. str. 501—529. ISBN 978-0-19-514687-5.
- Graham, Daniel W. (27. 10. 2008). „Heraclitus: Flux, Order, and Knowledge”. Ur.: Curd, Patricia. The Oxford Handbook of Presocratic Philosophy. Daniel W Graham. Oxford University Press, USA. str. 169—187. ISBN 978-0-19-514687-5.
- Graham, Jacob N (2021). Pre-Socratic philosophy. Internet Encyclopedia of Philosophy.
- Gagarin, Michael; Woodruff, Paul (27. 10. 2008). „The Sophists”. Ur.: Curd, Patricia. The Oxford Handbook of Presocratic Philosophy (na jeziku: engleski). Daniel W Graham. Oxford University Press, USA. ISBN 978-0-19-514687-5.
- Hankinson, R.J. (27. 10. 2008). „Reason, Cause, and Explanation in Presocratic Philosophy”. Ur.: Curd, Patricia. The Oxford Handbook of Presocratic Philosophy. Daniel W Graham. Oxford University Press, USA. str. 434—457. ISBN 978-0-19-514687-5.
- Huffman, Carl (27. 10. 2008). „Two Problems in Pythagoreanism”. Ur.: Curd, Patricia. The Oxford Handbook of Presocratic Philosophy. Daniel W Graham. Oxford University Press, USA. str. 284—304. ISBN 978-0-19-514687-5.
- Kirk, Geoffrey; Raven, J. E. (1977). The Presocratic Philosophers: A Critical History with a Selection of Texts. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-27455-5.
- Irwin, Terence (1999). Classical Philosophy. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-289253-9.
- Lesher, J.H. (27. 10. 2008). „The humanizing of knowledge in presocratic thought”. Ur.: Curd, Patricia. The Oxford Handbook of Presocratic Philosophy. Daniel W Graham. Oxford University Press, USA. str. 458—484. ISBN 978-0-19-514687-5.
- Laks, André; Most, Glenn (1. 1. 2018). The Concept of Presocratic Philosophy: Its Origin, Development, and Significance. Princeton University Press. ISBN 978-1-4008-8791-0.
- Mourelatos, Alexander P. D. (27. 10. 2008). „The Cloud-Astrophysics of Xenophanes and Ionian Material Monism”. Ur.: Curd, Patricia. The Oxford Handbook of Presocratic Philosophy. Daniel W Graham. Oxford University Press, USA. str. 134—168. ISBN 978-0-19-514687-5.
- Longrigg, James (1989). „Presocratic Philosophy and Hippocratic Medicine”. History of Science. SAGE Publications. 27 (1): 1—39. Bibcode:1989HisSc..27....1L. ISSN 0073-2753. PMID 11621888. S2CID 742356. doi:10.1177/007327538902700101.
- Longrigg, James (7. 3. 2013). Greek Rational Medicine: Philosophy and Medicine from Alcmaeon to the Alexandrians. Routledge. ISBN 978-1-134-97366-8.
- McCarthy, John C. (1999). „Bacon’s Third Sailing: The 'Pre–Socratic' Origins of Modern Philosophy”. Ur.: McCoy, Joe. Early Greek Philosophy: Reason at the Beginning of Philosophy. Washington, D.C.: The Catholic University of America Press. str. 157—188. ISBN 978-0-19-964465-0.
- Most, Glenn W. (28. 6. 1999). „16 - The poetics of early Greek philosophy”. Ur.: A. A. Long. The Cambridge Companion to Early Greek Philosophy. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-44667-9.
- Osborne, Catherine (22. 4. 2004). Presocratic Philosophy: A Very Short Introduction. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-284094-3.
- Palmer, John (27. 10. 2008). „Classical Representations and Uses of the Presocratics”. Ur.: Curd, Patricia. The Oxford Handbook of Presocratic Philosophy. Daniel W Graham. Oxford University Press, USA. str. 530—554. ISBN 978-0-19-514687-5.
- Primavesi, Oliver (27. 10. 2008). „Empedocles: Physical and Mythical Divinity”. Ur.: Curd, Patricia. The Oxford Handbook of Presocratic Philosophy. Daniel W Graham. Oxford University Press, USA. ISBN 978-0-19-514687-5.
- Robinson, T.M. (27. 10. 2008). „Presocratic Theology”. Ur.: Curd, Patricia. The Oxford Handbook of Presocratic Philosophy. Daniel W Graham. Oxford University Press, USA. str. 485—499. ISBN 978-0-19-514687-5.
- Runia, David T. (27. 10. 2008). „The sources of pre-Socratic philosophy”. Ur.: Curd, Patricia. The Oxford Handbook of Presocratic Philosophy. Daniel W Graham. Oxford University Press, USA. str. 27—54. ISBN 978-0-19-514687-5.
- Sandywell, Barry (1996). Presocratic Reflexivity: The Construction of Philosophical Discourse c. 600-450 B.C.: Logological Investigations: Volume Three. Routledge. ISBN 978-1-134-85347-2.
- Sedley, David (novembar 2013). „The Pre-Socratics to the Hellenistic Age”. Ur.: Bullivant, Stephen. The Oxford Handbook of Atheism. Michael Ruse. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-964465-0. doi:10.1093/oxfordhb/9780199644650.013.002.
- Taub, Liba (30. 1. 2020). The Cambridge Companion to Ancient Greek and Roman Science. Cambridge University Press. ISBN 978-1-107-09248-8.
- Vamvacas, Constantine J. (28. 5. 2009). The Founders of Western Thought – The Presocratics: A diachronic parallelism between Presocratic Thought and Philosophy and the Natural Sciences. Springer Science & Business Media. str. 20—. ISBN 978-1-4020-9791-1.
- Van der Eijk, Philip (27. 10. 2008). „The Role of Medicine in the Formation of Early Greek Thought”. Ur.: Curd, Patricia. The Oxford Handbook of Presocratic Philosophy. Daniel W Graham. Oxford University Press, USA. str. 385—412. ISBN 978-0-19-514687-5.
- Warren, James (5. 12. 2014). Presocratics. Routledge. ISBN 978-1-317-49337-2.
- Waterfield, Robin (7. 9. 2000). The First Philosophers: The Presocratics and Sophists. Oxford University Press, UK. ISBN 978-0-19-282454-7.
- Wright, M.R. (27. 10. 2008). „Presocratic cosmologies”. Ur.: Curd, Patricia. The Oxford Handbook of Presocratic Philosophy. Daniel W Graham. Oxford University Press, USA. str. 413—432. ISBN 978-0-19-514687-5.
- Cornford, F. M. 1991. From Religion to Philosophy: A Study in the Origins of Western Speculation. Princeton, NJ: Princeton University Press.
- Graham, D. W. 2010. The Texts of Early Greek Philosophy: The Complete Fragments and Selected Testimonies of the Major Presocratics. 2 vols. Cambridge, UK: Cambridge University Press.
- Furley, D. J., and R. E. Allen, eds. 1970. Studies in Presocratic Philosophy. Vol. 1, The Beginnings of Philosophy. London: Routledge & Kegan Paul.
- Jaeger, W. 1947. The Theology of the Early Greek Philosophers. Oxford: Oxford University Press.
- Lloyd, G. E. R. (1970). Early Greek Science: Thales to Aristotle. New York: Norton.
- Luchte, James. 2011. Early Greek Thought: Before the Dawn. New York:Continuum International Publishing Group
- McKirahan, R. D. 2011. Philosophy Before Socrates. Indianapolis, IN: Hackett Publishing Company.
- Robb, K., ed. 1983. Language and Thought in Early Greek Philosophy. La Salle, IL: Hegeler Institute.
- Stamatellos, G. 2012, Introduction to Presocratics: A Thematic Approach to Early Greek Philosophy with Key Readings, Wiley-Blackwell.
- Vlastos, G. 1995. Studies in Greek Philosophy. Vol. 1, The Presocratics. Edited by D. W. Graham. Princeton, NJ: Princeton University Press.
- Vassallo, Ch. 2021 The Presocratics at Herculaneum: A Study of Early Greek Philosophy in the Epicurean Tradition. Berlin-Boston: De Gruyter.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
Mediji vezani za članak Presokratovci na Vikimedijinoj ostavi
| Bibliotečki resursi o Pre-Socratic philosophy |
