Fenomenologija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Fenomenologija je filozofsko stanovište koje u savremenoj sociologiji predstavlja svojevrsnu reakciju na objektivističke jednostranosti pozitivističkog empirizma, funkcionalizma, strukturalizma i marksizma. Umjesto spoljnog iskustva o pojavama (fenomenalizma), socijalna fenomenologija se usmjerava prema unutrašnjoj suštini fenomena.

Fenomenologija u 20. vijeku se odnosi na filozofiju koju je razvio Huserl i neki od njegovih sljedbenika. Sam pojam fenomenologija, se koristi od sredine 18. vijeka, sa pažljivo odabranim tehničkim značenjem u djelu Kanta i Hegela. Danas se pojam ne odnosi na jasno definisane i homogene filozofske pozicije. Pitanje, „Šta je fenomenologija?“, može sugerisati da je fenomenologija jedna od različitih koncepcija savremene filozofije, koja se sastoji od jasno definisane strukture tijela i doktrina, čije suštinske karakteristike se mogu vrlo lako izraziti i objasniti. Međutim, prije će biti jedan širi pokret, usmjeren na različite pravce, zbog čega fenomenologija danas ima različito značenje za različite ljude.[1]

Iako u samom pokretu fenomenologije, kao jedne cjeline, postoji više povezanih struja, one nisu homogene na bilo koji način, odnosno moguće je naslutiti zajedničku polaznu tačku, ali je cilj u svakom od slučaja, različit. Filozofska misao većine fenomenologa, se izmijenjala toliko, da je njihove doktrine jedino moguće predstaviti u gradualnom razvoju. Ovo ne važi samo za Huserla, osnivača fenomenološkog pokreta, nego takođe za fenomenologe koji slijede, kao Šeler (1874-1928), N. Hartman (1882-1950), Hajdeger (1889-1976), Sartr (1905-1980) i Moris Merlo-Ponti (1908-1961).

Za bilo koga ko proučava fenomenološki pokret, bez predrasuda, različitosti između glavnih struja su jasno vidljive. Govorilo se da se fenomenologija sastoji od analize i opisivanja svijesti; takođe se govorilo da se fenomenologija jednostavno preklapa sa egzistencijalizmom. Fenomenologija u stvari studira i proučava esencije, te takođe pokušava da im nađe mjesto u egzistenciji. U principu, fenomenologija je transcendentalna filozofija, zainteresovana samo za „ono što je ostalo”, poslije praktikovanja fenomenološkog redukovanja, ali takođe smatra da je svijet postojao prije nego je razmišljanje početo. Za neke filozofe, fenomenologija predstavlja spekulaciju o subjektivnoj transcendentalnosti, dok za druge predstavlja metod za određivanje konkretne egzistencije. Neki koriste fenomenologiju kao oruđe za istraživanje filozofije koja će biti osposobljena da da odgovore na pitanja prostora, vremena, kao i uopšte cjelokupne strukture svijeta, onako kako ga sami »doživaljavamo«. Na kraju, takođe je rečeno, da je fenomenologija pokušaj direktnog opisa »iskustva«, bez uzimanja u obzir njegovih psiholoških korjena i njegovog kauzalnog objašnjenja. Sam Huserl, govori u svom djelu, o „genetskoj” i „konstitutivnoj” fenomenologiji.

Za neke, susretanje sa toliko ideja o jednoj te istoj temi, je u najmanju ruku čudna situacija; za druge je iritirajuća tolika „konfuzija”; treći će zaključiti, da filozofija koja ne može definisati svoj prostor djelovanja, ne zaslužuje toliku pažnju i diskusiju. Većina, nasuprot tome, smatra da takvi stavovi, naročito posljednji, nemaju nikakovog osnova, i da treba zauzeti suprotan stav i mišljenje. Kao primjer, može poslužiti stav koji je branio Thevenaz. Po njemu „fenomenologija” je u osnovi „metodološka koncepcija”. Thevenaz je argumentovao, kako fenomenologija, u samom početku, razvijena sa određenim i ograničenim filozofskim ciljem, sposobna da se razgrana na toliko različitih formi, sadrži u sebi latentnu istinu i sposobnost preobraženja, odraz izuzetne plodnosti metoda.

Govoreći o različitim koncepcijama u fenomenološkom pokretu, Merlei Ponti je utvrdio da se fenomenologija može praktikovati i identifikovati, kao jedan način, ili stil razmišljanja i da je postojala kao pokret prije nego je postojala svijest o njoj kao filozoofiji. Prije nego isticati jedan živi pokret u sistemu, prikladnije je pričati o istorijskom nasljeđu fenomenološkog pokreta prilikom njegovog razvoja i pokušati, takođe, razotkriti različite ogranke u njegovoj rasprostranjenosti. Iako postoje očigledne razlike, fenomenolozi dijele određene intuicije koje su veoma bitne za uzajamno shvatanje kao cjeline. Ovdje u vezi, možemo istaći sljedeće:

  1. Većina fenomenologa prihvata da postoji radikalna razlika između „prirodno” i „filozofsko”. Ta razlika donosi sa sobom, takođe radikalnu razliku između filozofije i nauke. Prilikom definisanja i određivanja te razlike, neki fenomenolozi, slažući se sa Huserlom, insistiraju na epistemološkim aspektima, dok se drugi u skladu sa Hajdegerom, koncentrišu ekskluzivno na ontološke forme.
  2. Nasuprot takvim vrstama radikalnih razlika, postoji jedna složena struktura odnosa između filozofije i nauke. U samom kontekstu tih odnosa, filozofija ima začetničku ulogu u odnosu na nauku, dok nauka nudi filozofiji, supstancu za njenu filozofsku problematiku.
  3. Za realizaciju svojih zadataka filozofija mora izvršiti određeno redukovanje, preko kojeg se filozof ograđuje od »stvari« i koncentriše na njihovo značenje, polazeći od ontičkog prema ontološkom.
  4. Svi fenomenolozi poštuju doktrinu intencionaliteta, iako je mnogi razrađuju na svoj način. Za Huserla, intencionalitet je karakteristika fenomena, ili svjesnih akcija; u dubljem smislu, intencionalitet je karakteristika krajnje svijesti koja na početku nalazi samu sebe. Za Hajdegera i većinu egzistencijalista, sama ljudska stvarnost je intencionalna; samo bivstvovanje ili egzistencija, odnosno bivstvovanje nasuprot svijetu.
  5. Svi fenomenolozi se slažu u osnovnoj ideji filozofije, a to je zadatak iznalaženja odgovora o „značenju i Biću” nad bićima.
  6. Svi fenomenolozi zagovaraju neku formu intuicionizma.

Različitosti fenomenologije[uredi | uredi izvor]

U sociologiji je poznat Veberov fenomenološki metod idealnih tipova koji služe kao metodološko sredstvo kojim se društvene pojave mogu ne samo objasniti nego i razumjeti. Veberovi idealni tipovi su misaone konstrukcije, pojmovi koji u sebe uključuju bitna svojstva vrste pojava na koju se odnose, ne poklapaju se ni sa jednom konkretnom društvenim pojavama, ali se ove pojave najbolje mogu objasniti, a prilikom objašnjavanja i razumjeti, tako što istraživač ukazuje na pravac, stepen i razloge odstupanja konkretne pojave od idealnog tipa. Veber putem tumačenja i razumjevanja unutrašnjih značenja čestih ljudskih ponašanja izgrađuje pojedine tipove ponašanja. Ovi tipovi su idealni zato što predstavljaju „mentalne slike dobijene utopijskom racionalizacijom“, tj. njih sociolog izgrađuje polazeći od jednog jedinog značenja, smisla ljudskog ponašanja, po pravilu od racionalnosti ponašanja. U stvarnosti nema ponašanja koje bi bilo određeno samo jednim značenjem, smislom i zato uvijek postoje odstupanja od ljudskog ponašanja. Prema tome, zadatak sociologije je da utvrdi uzroke odstupanja od idealnog ponašanja. Tako da bez idealnog tipa nije moguće razumjeti stvarno ponašanje.

Fenomenološki metodski pristup je primjenjen i u okviru klasičnog sociološkog simboličkog interakcionalizma, koji zasniva Džordž Herbert Mid. Po toj teoriji „pojedinac’’ i „društvo’’ nisu odvojeni realiteti. Savremena teorija simboličke interakcije polazi od toga da društvo nije ništa drugo nego mreža položaja i uloga koje igraju pojedinci. S druge strane, pojedinci uvijek igraju preuzete društvene uloge na sebi svojstven način. Tako se ističe značaj pojedinaca za društvo, koji se prenebrjegava u okviru varijanata savremenog sociologizma koje prenaglašavaju važnost globalnog sistema za društveni život ljudi. Neosporna je činjenica da stvarno društveno međudjelovanje i ponašanje ne zavisi samo od globalnog društvenog sistema nego i od psihosocijalnih obilježja aktera svako na svoj način vrši svoju društvenu ulogu (brak je svaki po nečemu poseban).

Fenomenolški gledano društvena realnost nije nekakav objekat koji postoji u spoljnom svijetu, nezavisno od iskustva ljudi kao subjekata. Društvo je osobena simbolička realnost u kojoj ljudi žive i kojoj pridaju određeno značenje. Na taj način pojedinci, uvažavajući svoje lično i kolektivno iskustvo, ne samo što tumače nego i stvaraju društvenu situaciju.

Ovaj metodološki program je individualistički i spekulativan, te povlači i sa sobom nosi i mnoge nedostatke. On uvažava subjektivnu stranu svakodnevnog društvenog života, ali zanemaruje neke neosporno objektivne činjenice u društvu. Zanemareni su, prije svega nejednaki odnosi moći, koje pojedinci zatiču kao relativno stabilne strukture koje bitno utiču na njihov svakodnevni društveni život i međusobne odnose, na lične i grupne „prakse’’ i na samu simboličku komunikaciju.

Kao rezultat uzajamnog dijaloga i prilagođavanja, danas se u sociologiji često javljaju eklektična teorijska stanovišta i istraživačke orijentacije. Takva stanovišta nisu ni čisto marksistička niti pak čisto funkcionalistička ili strukturalistička, niti samo Fenomenološka nisu samo organska i konzervativna, niti su samo konfliktivna i progresivistička. Svako od njih, na svoj osobeni doprinosi što potpunijem saznavanju istine o društvu.

Fenomenologija i ontologija, epistemologija, logika i etika[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Zahavi, Dan (2003), Husserl's Phenomenology, Stanford: Stanford University Press 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Algis Mickunas, From Zen to Phenomenology. (Hauppauge: Nova 2018)
  • A Companion to Phenomenology and Existentialism. Edited by Hubert L. Dreyfus and Mark A. Wrathall. (Oxford: Blackwell, 2009)
  • Handbook of Phenomenological Aesthetics. Edited by Hans Rainer Sepp and Lester Embree. (Series: Contributions To Phenomenology, Vol. 59) Springer, Dordrecht / Heidelberg / London / New York 2010. ISBN 978-90-481-2470-1
  • The IAP LIBRARY offers very fine sources for Phenomenology.
  • The London Philosophy Study Guide Arhivirano na sajtu Wayback Machine (23. septembar 2009) offers many suggestions on what to read, depending on the student's familiarity with the subject: Phenomenology Arhivirano na sajtu Wayback Machine (29. septembar 2020)
  • Dermot Moran, Introduction to Phenomenology (Oxford: Routledge, 2000) – Charting phenomenology from Brentano, through Husserl and Heidegger, to Gadamer, Arendt, Levinas, Sartre, Merleau-Ponty and Derrida.
  • Robert Sokolowski, "Introduction to Phenomenology (Cambridge: Cambridge University Press 2000) – An excellent non-historical introduction to phenomenology.
  • Herbert Spiegelberg, "The Phenomenological Movement: A Historical Introduction," 3rd ed. (The Hague: Martinus Nijhoff, 1983). The most comprehensive source on the development of the phenomenological movement.
  • David Stewart and Algis Mickunas, "Exploring Phenomenology: A Guide to the Field and its Literature" (Athens: Ohio University Press 1990)
  • Michael Hammond, Jane Howarth, and Russell Kent, "Understanding Phenomenology" (Oxford: Blackwell 1995)
  • Christopher Macann, Four Phenomenological Philosophers: Husserl, Heidegger, Sartre, Merleau-Ponty (New York: Routledge: 1993)
  • Jan Patočka, "Qu'est-ce que la phénoménologie?", In: Qu'est-ce que la phénoménologie?, ed. and trans. E. Abrams (Grenoble: J. Millon 1988), pp. 263–302. An answer to the question, What is phenomenology?, from a student of both Husserl and Heidegger and one of the most important phenomenologists of the latter half of the twentieth century.
  • William A. Luijpen and Henry J. Koren, "A First Introduction to Existential Phenomenology" (Pittsburgh: Duquesne University Press 1969)
  • Richard M. Zaner, "The Way of Phenomenology" (Indianapolis: Pegasus 1970)
  • Hans Köchler, Die Subjekt-Objekt-Dialektik in der transzendentalen Phänomenologie. Das Seinsproblem zwischen Idealismus und Realismus. (Meisenheim a. G.: Anton Hain, 1974) (German)
  • Hans Köchler, Phenomenological Realism: Selected Essays (Frankfurt a. M./Bern: Peter Lang, 1986)
  • Mark Jarzombek, The Psychologizing of Modernity (Cambridge University Press, 2000).
  • Seidner, Stanley S. (1989). "Köhler's Dilemma", In Issues of Language Assessment. vol 3. Ed., Stanley S.Seidner. Springfield, Il.: State Board of Education. pp. 5–6.
  • Pierre Thévenaz, "What is Phenomenology?" (Chicago: Quadrangle Books 1962)
  • ed. James M. Edie, "An Invitation to Phenomenology" (Chicago: Quadrangle Books 1965) – A collection of seminal phenomenological essays.
  • ed. R. O. Elveton, "The Phenomenology of Husserl: Selected Critical Readings" (Seattle: Noesis Press 2000) – Key essays about Husserl's phenomenology.
  • ed. Laura Doyle, Bodies of Resistance: New Phenomenologies of Politics, Agency, and Culture. Evanston, Illinois: Northwestern University Press, 2001.
  • eds. Richard Zaner and Don Ihde, "Phenomenology and Existentialism" (New York: Putnam 1973) – Contains many key essays in existential phenomenology.
  • Robert Magliola, Phenomenology and Literature (Purdue University Press, 1977; 1978) systematically describes, in Part One, the influence of Husserl, Heidegger, and the French Existentialists on the Geneva School and other forms of what becomes known as "phenomenological literary criticism"; and in Part Two describes phenomenological literary theory in Roman Ingarden and Mikel Dufrenne.
  • Albert Borgmann and his work in philosophy of technology.
  • eds. Natalie Depraz, Francisco Varela, Pierre Vermersch, On Becoming Aware: A Pragmatics of Experiencing (Amsterdam: John Benjamins 2003) – searches for the sources and the means for a disciplined practical approach to exploring human experience.
  • Don Ihde, "Experimental Phenomenology: An Introduction" (Albany, NY: SUNY Press)
  • Sara Ahmed, "Queer Phenomenology: Orientations, Objects Others" (Durham: Duke University Press 2006)
  • Michael Jackson, Existential Anthropology
  • Sartre, Jean-Paul, Being and Nothingness 
  • Shaun Gallagher and Dan Zahavi, The Phenomenological Mind. London: Routledge, 2007.
  • Jean-François Lyotard, Phenomenology, SUNY Press, 1991.
  • Steinbock, A. J. (1995). Home and Beyond, Generative Phenomenology After Husserl. Northwestern University Studies in Phenomenology and Existential Philosophy. (Online)
  • Suzi Adams, "Towards a Post-Phenomenology of Life: Castoriadis' Naturphilosophie", Cosmos and History: The Journal of Natural and Social Philosophy, Vol 4, No 1–2 (2008). (Online)
  • Espen Dahl, Phenomenology and the Holy: Religious experience after Husserl (London, SCM Press, 2010).
  • Arkadiusz Chrudzimski and Wolfgang Huemer (eds.), Phenomenology and Analysis: Essays on Central European Philosophy, Ontos Verlag, 2004.
  • D. W. Smith and A. L. Thomasson (eds.), Phenomenology and the Philosophy of Mind, New York: Oxford University Press, 2005.

Žurnali[uredi | uredi izvor]

Serije knjiga[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Fenomenologija na Vikimedijinoj ostavi.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Феноменологија&oldid=27724230”