Konverzija (obligaciono pravo)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Konverzija predstavlja pretvaranje ništavog ugovora, u drugi, punovažan, u okviru namere koju su imali ugovornici, kada su zaključivali ugovor.

ZOO:

Kad ništav ugovor ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog ugovora onda će među ugovaračima važiti taj drugi ugovor, ako bi to bilo u saglasnosti sa ciljem koji su ugovarači imali u vidu kad su ugovor zaključili i ako se može uzeti da bi oni zaključili taj ugovora da su zanali za ništavost svog ugovora.

Kod konverzije strane ne zaključuju nov ugovor. Konverzija najčešće nastupa usled neobaveštenosti stranaka ili neukosti o potrebnim uslovima za zaključenje ugovora. Ona uvek mora odgovarati nameri strana a izraz je tendencije očuvanja ugovora.

Primeri:

1. Ugovor o ustupanju i raspodeli imovine za života je ugovor, koji ostavilac zaključuje za života samo sa potomcima. Ovaj ugovor ima dva sastavna dela: - besplatno ustupanje imovine; - raspodelu među potomcima. Ukoliko jedno ili više potomaka nije potpisalo ili došlo na zaključenje ugovora, on ne može da proizvodi pravna dejstva. U tom slučaju on se svodi na ugovor o poklonu između pretka i potomaka.

2. Preuzimanje ispunjenja - Ugovor o preuzimanju duga se konvertuje u ugovor o preuzimanju ispunjenja ako poverilac odbije da da pristanak.


Kod ništavih ugovora moguća je konverzija, ali ne i konvalidacija jer se ništav ugovor ne može naknadno osnažiti (Katonovo pravilo) i ne postaje punovažan čak ni kad zabrana naknadno nestane.

Izuzeci od nemogućnosti konvalidacije ništavih ugovora:

1. Ako je zabrana bila manjeg značaja a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati.

2. Ako je izvršen ugovor kojem nedostaje forma ukoliko je ispunjenje izvršeno u pretežnom delu ili u celini tada ispunjenje konvalidira formu, ako što drugo ne proizlazi iz cilja zbog kojeg je forma propisana.

3 – Zelenaški ugovor.

Literatura[uredi | uredi izvor]

1. Jakov Radišić: Obligaciono pravo, Beograd 2004

2. Slobodan Perović: Obligaciono pravo, Beograd 1982