Princip pozitivne usmerenosti

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Pedagoški principi
pozitivne usmerenosti
povezivanja teorije i prakse
jedinstva vaspitnih faktora
preventive i perspektivnih linija
individualizacije i socijalizacije
prilagođenosti uzrastu
raznovrsnosti
sistematičnosti
opažajnosti
ekonomičnosti
samovaspitanja
paralelnog dejstva
kolegijalnosti
đačkog upravljanja
plemenitog takmičenja

Princip pozitivne usmerenosti je pedagoški princip koji nalaže da svi napori onoga ko vaspitava i obrazuje treba da budu usmereni ka pozitivnim akcijama, odnosno ka postizanju društveno prihvatljivih vrednosti.

Poželjne aktivnosti vaspitača[uredi | uredi izvor]

Aktivnost vaspitača (nastavnika) se sastoji u davanju pozitivnih primera učenicima kako bi oni mogli o njima da razmišljaju, da ih procenjuju i donose zaključke. Nastavnik može da iznosi i negativne primere radi upoređivanja. Pri tome, primeri koji se iznose treba da budu u skladu sa društvenom praksom. S obzirom da se mogu koristiti i situacije koje se inače dešavaju u školi, postupci nastavnika koji su pogrešni je da se postavljaju iznad učenika i njihovih postupaka ili da „idu iza događaja“.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Vasilev, S. & Rakić, B. 1998. Školska pedagogija. Kultura: Beograd.