Skupština u Beogradu (1811)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Skupština u Beogradu je održana 112. januara 1811.

Skupština u Beogradu 1811.[uredi | uredi izvor]

Za ustavno pitanje čije se rešenje sve više nametalo od svih skupština prvog ustanka bila je najznačajnija skupština koja je zasedala od 1—12. januara 1811. y Beogradu. Poslovi y Savetu sve više su zapinjali; sudske vlasti jedva su funkcionisale; ratni poslovi nisu više išli onako kao y periodu 1805—1807; y oslobođenoj Srbiji nije bilo jedinstva vlasti, a dolazak jednog većeg odreda ruske vojske, koji je trebalo da operiše zajedno sa Srbima, nije isključivao mogućnost ruskog mešanja y pitanja unutrašnjeg uređenja zemlje. Sem skupštine narodne, koja je rešavala pojedina pitanja i y stvari bila jedno neelastično telo koje se nije moglo stalno držati na okupu, odlučeno je bilo da se ustanovi još i Popečiteljstvo — Vlada i Veliki zemaljski sud, a da se Savet koji je y stvari jedva funkcionisao, ukine, dok bi savetnici bili raspodeljeni y ta dva nova tela.

Pošto je posvršavala svoje redovne poslove, ova skupština saslušala je 8. januara jednu Karađorđevu poslanicu, besedu, y kojoj Vožd optužuje skupštini pojedine starešine da nisu poštovali ustavni zakon iz 1808, da nisu slušali savetske naredbe, da su jedan drugoga opadali i y neslozi živeli, da su postali despoti i odmetli se od njega i Saveta, da na svoju ruku vode prepisku sa inostranstvom. Karađorđe je pred skupštinom tražio da svaki od optuženih prvaka naročito odgovori na ove optužbe i zapretio da će svakoga, bilo i silom, primorati da se okane takvih postupaka.

Dana 10. i 11. januara 1811. ova skupština donela je neke važne odluke o organizaciji države. Taj drugi po redu ustavni zakon nije sačuvan y originalu, ali su poznate njegove najglavnije odredbe:

  • 1 ustanovljava se Popečiteljstvo — Vlada (prvo srpsko ministarstvo) sa šest popečitelja i to za unutrašnje poslove, za pravdu, za inostrana dela, za finansije, za prosvetu i za vojsku. Za popečitelja vojnog postavljen je Mladen Milovanović, za popečitelja pravosudija Petar Dobrnjac, za inostrane poslove Milenko Stojković, za prosvetu Dositej Obradović, za finansije Sima Marković, za unutrašnje poslove Jakov Nenadović. Predsednik Velikog vilajetskog suda je ministar pravde. Ministri su dužni da otputuju na granicu koja im je određena, gde će primiti komandu nad vojskom. Ministri su odgovorni za svoj rad. Oni su među sobom jednaki. Nikakve odluke ne mogu se doneti bez prethodnog odobrenja Karađorđeva;
  • 2 ustanovljava se Veliki vilajetski sud;
  • 3 predsednik Saveta postaje Karađorđe, koji može odrediti svoga namesnika, kod koga će se nalaziti pečat Saveta. Savet dobiva svoga stalnog sekretara;
  • 4 vrhovni vožd neće menjati savetnike i činovnike bez krivica koje će biti predviđene zakonom.

Posle toga svi prisutni položili su zakletvu na ovaj ustavni zakon, pa je on stupio na snagu.

Literatura[uredi | uredi izvor]


Narodne skupštine Srbije

1811