Granica zapaljivosti

С Википедије, слободне енциклопедије
(преусмерено са Експлозивни лимит)

Smeše dispergovanih zapaljivih materijala (kao što su gasovita ili isparena goriva i neke prašine) i kiseonika u vazduhu sagorevaju samo ako koncentracija goriva leži unutar dobro definisanih donjih i gornjih granica određenih eksperimentalno, koje se nazivaju granice zapaljivosti ili granice eksplozivnosti. Sagorevanje može varirati u nasilju od deflagracije do detonacije.

Granice variraju u zavisnosti od temperature i pritiska, ali se obično izražavaju u procentima zapremine na 25 °C i atmosferskom pritisku. Ova ograničenja su relevantna za stvaranje i optimizaciju eksplozije ili sagorevanja, kao u motoru, ili za njihovo sprečavanje, kao kod nekontrolisanih eksplozija nakupina zapaljivog gasa ili prašine. Postizanje najbolje zapaljive ili eksplozivne mešavine goriva i vazduha (stehiometrijska proporcija) je važno u motorima sa unutrašnjim sagorevanjem kao što su benzinski ili dizel motori.

Standardni referentni rad je i dalje onaj koji je razradio Majkl Džordž Zabetakis, specijalista za požarnu bezbednost, koristeći aparat koji je razvio Biro za rudarstvo Sjedinjenih Država.

Limiti[уреди | уреди извор]

Donja granica zapaljivosti[уреди | уреди извор]

Donja granica zapaljivosti (LFL): Najniža koncentracija (procenat) gasa ili pare u vazduhu koja može da proizvede bljesak vatre u prisustvu izvora paljenja (luk, plamen, toplota). Mnogi stručnjaci za bezbednost smatraju da je termin isti kao niži nivo eksplozivnosti (LEL). Pri koncentraciji u vazduhu nižoj od LFL, mešavine gasova su „previše mršave“ da bi sagorele. Gas metan ima LFL od 4,4%.[1] Ako atmosfera ima manje od 4,4% metana, ne može doći do eksplozije čak ni ako je prisutan izvor paljenja. Iz perspektive zdravlja i bezbednosti, koncentracija LEL se smatra neposredno opasnom po život ili zdravlje (IDLH), gde ne postoji stroža granica izloženosti zapaljivom gasu.[2]

Očitavanje procenta na monitorima zapaljivog vazduha ne treba mešati sa LFL koncentracijama. Eksplozimetri projektovani i kalibrisani za određeni gas mogu pokazati relativnu koncentraciju atmosfere u odnosu na LFL – LFL je 100%. Očitavanje LFL od 5% za metan, na primer, bilo bi ekvivalentno 5% pomnoženom sa 4,4%, ili približno 0,22% zapremine metana na 20 stepeni C°. Kontrola opasnosti od eksplozije se obično postiže dovoljnom prirodnom ili mehaničkom ventilacijom, da ograniči koncentraciju zapaljivih gasova ili para na maksimalni nivo od 25% njihove donje granice eksplozivnosti ili zapaljivosti.

Gornja granica zapaljivosti[уреди | уреди извор]

Gornja granica zapaljivosti (UFL): Najviša koncentracija (procenat) gasa ili pare u vazduhu koja može da proizvede bljesak vatre u prisustvu izvora paljenja (luk, plamen, toplota). Koncentracije veće od UFL ili UEL su „prebogate” za sagorevanje. Rad iznad UFL se obično izbegava zbog bezbednosti, jer curenje vazduha može dovesti smešu u opseg zapaljivosti.

Uticaj temperature, pritiska i sastava[уреди | уреди извор]

Granice zapaljivosti smeša nekoliko zapaljivih gasova mogu se izračunati korišćenjem Le Šateljeovog pravila mešanja za zapaljive zapreminske frakcije :

i slično za UFL.

Temperatura, pritisak i koncentracija oksidatora takođe utiču na granice zapaljivosti. Viša temperatura ili pritisak, kao i veća koncentracija oksidatora (prvenstveno kiseonika u vazduhu), rezultiraju nižim LFL i većim UFL, te će gasna smeša lakše eksplodirati.

Obično atmosferski vazduh snabdeva kiseonik za sagorevanje, a granice pretpostavljaju normalnu koncentraciju kiseonika u vazduhu. Atmosfere obogaćene kiseonikom poboljšavaju sagorevanje, smanjujući LFL i povećavajući UFL, i obrnuto; atmosfera bez oksidatora nije ni zapaljiva ni eksplozivna za bilo koju koncentraciju goriva (osim za gasove koji se mogu energetski razložiti čak i u odsustvu oksidatora, kao što je acetilen). Značajno povećanje udela inertnih gasova u smeši vazduha, na račun kiseonika, povećava LFL i smanjuje UFL.

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ „Gases - Explosion and Flammability Concentration Limits”. 
  2. ^ „Current Intelligence Bulletin #66: Derivation of Immediately Dangerous to Life or Health (IDLH) Values” (PDF). The National Institute for Occupational Safety and Health (NIOSH). новембар 2013. Приступљено 2018-02-11. 

Literatura[уреди | уреди извор]

  • David R. Lide, Editor-in-Chief; CRC Handbook of Chemistry and Physics, 72nd edition; CRC Press; Boca Raton, Florida; 1991; ISBN 0-8493-0565-9