Vizantijska muzika
Ovaj članak sadrži spisak literature, srodne pisane izvore ili spoljašnje veze, ali njegovi izvori ostaju nejasni, jer nisu uneti u sam tekst. |
Ovaj članak ili jedan njegov deo zahteva pažnju stručnjaka za ovu temu. Molimo nađite nekog ili sami popravite ovu stranicu ako možete. Pogledajte stranu za razgovor gde ima više detalja. |
Vizantijska muzika | |
---|---|
Kulturološko poreklo | Vizantijska umetnost |
Podžanrovi | |
Vizantijsko pojanje |
Vizantijsko pojanje | |
---|---|
Nematerijalno kulturno nasleđe | |
Region | Grčka, Kipar |
Svetska baština Uneska | |
Lista upisa | UNESKO Reprezentativna lista nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva |
Unesko oznaka | 1508 |
Datum upisa | 2019. |
Veb sajt | https://ich.unesco.org/en/RL/byzantine-chant-01508 |
Vizantijska muzika podrazumijeva jedan cjelokupni sistem izražavanja i ispitivanja melodije, u skladu sa glasovima, rodovima i hroama (bojama). Nazvana je vizantijskom, zato što se počela značajnije razvijati u doba Vizantijskog carstva, zajedno sa širenjem hrišćanstva.
Dijeli se na: vokalnu (glasovnu) i instrumentalnu. Glasovna melodija spojena sa poetskim tekstom daje pjesmu, koja se dijeli na: crkvenu (stihire, himne i tropari) i narodnu.
Što se tiče spoljašnjeg oblika ili tehničkog aspekta, vizantijska muzika je monofona (jednoglasna). Pravoslavna crkva od svog početka koristi u svom bogosluženju isključivo vokalnu jednoglasnu muziku. Ovo, svakako, nije nimalo slučajno, jer upravo vokalnost i monofonija obezbjeđuju jednostavnost, čistotu bez trunke bilo čega čulnog, rametljivog, neiskrenog, što ovoj muzici daje izuzetnu i neprevaziđenu ljepotu i snagu.
Zapadna crkva je, takođe, koristila vokalnu i jednoglasnu muziku u bogosluženju, i to sve do 12. vijeka. Dakle, monofonu je zamijenila polifona, a vokalnu — vokalno-instrumentalna muzika, tek nakon Velikog raskola iz 1054. godine.
Od 18. vijeka i neki pravoslavni narodi, među kojima i Srbi, prihvataju, pod uticajem zapadne kulture, polifoniju.
Muzika je u svakom istorijskom periodu nosila pečat vremena u kome je nastajala, pa ga tako i danas ima, ali je neophodno da ona izvire iz Svetog predanja Crkve, a ne da svako unosi promjene po sopstvenom nahođenju. Činjenica je da je u Predanju Crkve da pojanje bude jednoglasno i vokalno. Takođe je činjenica da višeglasje, raznoglasje (heterofonija) i instrumentalnost (koji su zabranjeni kanonima Crkve) razaraju čistotu, uzvišenost i mistično svojstvo crkvenog pojanja, čime se ono pretvara u nešto površno, nešto što služi više uživanju i zabavi, a strano je i duhu molitve.
Vizantijske melodije obučene u polifoniju, gube svoju posebnu izražajnost, svoj duhovni ritam, duhovnu veličinu, a time i moć da nas duhovno uzdignu i preobražavaju. Duhovna kriza u kojoj su se našli pojedini pravoslavni narodi u određenom istorijskom trenutku, kao što smo već rekli, se odrazila i na pojanje.
Godine 2019. vizantijsko pojanje uvršteno je na Uneskovu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa kao nasleđe Grčke i Kipra.[1]
Vizantijsko pojanje na listi Uneska[uredi | uredi izvor]
Kao živa umetnost koja postoji više od 2000 godina, vizantijsko pojanje je značajna kulturna tradicija i sveobuhvatan muzički sistem koji čini deo zajedničkih muzičkih tradicija razvijenih u Vizantijskom carstvu. Ističući i muzički poboljšavajući bogoslužbene tekstove Grčke pravoslavne crkve, neraskidivo je povezano sa duhovnim životom i verskim običajima.
Ova vokalna umetnost je uglavnom usredsređena na prikazivanje crkvenog teksta, jer nesumnjivo, pojanje postoji zbog reči („logos“) - svaki aspekt tradicije služi širenju svete poruke. Prenoseći se generacijama, njegove glavne karakteristike opstale su tokom vekova:
- to je isključivo vokalna muzika;
- u suštini je monofonska;
- napevi su kodifikovani u sistem sa osam tonova;
- napev koristi različite stilove ritma da bi naglasio željene slogove određenih reči.
Iako je psaltička umetnost uvek bila povezana sa muškim glasom, ženske pesme su česte u ženskim manastirima i donekle učestvuju u parohijskim crkvama. Pored prenošenja u crkvi, vizantijsko pojanje cveta zahvaljujući posvećenosti muzičara, horova, kompozitora, muzikologa i naučnika koji doprinose njegovom proučavanju, izvođenju i širenju.[1]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b „Byzantine chant”. UNESCO. Pristupljeno 21. 6. 2021.