Trstenci

Trstenci
Administrativni podaci
Država	Bosna i Hercegovina
Entitet	Republika Srpska
Opština	Derventa
Stanovništvo
— 2013.	894
Geografske karakteristike
Koordinate	45° 03′ 03″ S; 17° 47′ 58″ I
Vremenska zona	UTC+1 (CET), ljeti UTC+2 (CEST)
Trstenci Trstenci na karti Bosne i Hercegovine
Ostali podaci
Pozivni broj	053

Trstenci su naseljeno mjesto u opštini Derventa, Republika Srpska, BiH. Prema popisu stanovništva iz 1991. u naselju je živjelo 894 stanovnika.

Geografija

Naselje Trstenci se nalazi uz rijeku Savu, na putu Derventa — Kobaš u dužini oko 4,5 km. Na istočnoj strani graniči sa naseljem Pjevalovac, a na zapadnom dijelu sa naseljem Korovi. Ima svoje zaseoke koji se protežu od glavnog puta prema jugu, a penju se u brežuljkasti dio naselja pod obronke Motajice. Nazivi zaslaka (počev od istoka) su: Kladari, Kamenovac, Lužani, Rijeka, Milinkovića put i Grabici.

Istorijski podaci

IME SELA

Selo Trstenci pripada opštini Derventa, a locirano je uz rijeku Savu, na putu Derventa Kobaš u dužini oko 4,5 km. Ima svoje zaseoke koji se protežu od glavnog puta prema jugu, a penju se u brežuljkasti dio sela pod obronke Motajice. Na istočnoj strani selo graniči sa selom Pjevalovac, a na zapadnom dijelu sa selom Korovi. Nazivi zaseoka sela počev od istoka su : Kladari, Kamenovac, Lužani, Rijeka, Milinkovića put i Grabici. Selo je nastanjeno stanovništvom srpske nacionalnosti, a ponekad se našla i koja porodica druge nacije. Selo broji oko 250 domaćinstava i oko 900 stanovnika. Najbrojnije familije u selu su: Nedić, Milinković itd. Nisam našao pisani dokument, a ni usmenu potvrdu po čemu je selo dobilo ime, pa sve ovo što ću navesti su samo pretpostavke.

PRVA PRETPOSTAVKA

Pošto u ravničarskom dijelu sela, tj. u ritovima, raste trstika ili trska, postoji mogućnost da je selo dobilo ime po trstici. Za vrijeme Turaka na ovim prostorima trstika se puno koristila za pletenje kojekakvih prostirki zvane „hasure“. Poznato je da su turski običaji da su se obredi pijenja kafe, kao i jela obavljali na podu. Trstika je u to vrijeme korištena za oblaganje zidova unutar kuće. Pošto je trstika bila puno u primjeni, a rasla je na našem prostoru, tako postoji mogućnost da je selo po njoj dobilo ime Trstenci

DRUGA PRETPOSTAVKA

U jednom dijelu sela, još davno su bile zasađene plantaže vinograda. Pošto u hrvatskom i slovenačkom jeziku čokot nazivaju trs, a od riječi trs u množini izvodi se naziv Trstenci. To je jedna od pretpostavki. Početkom dvadesetog vijeka vlasnik pomenutih vinograda bio je čovjek sa prezimenom Tajč, a nacionalnost mu je bila jevrejska. On je imanje prodao Hrvatima doseljenim iz Istre. Mi smo ih jednostavno zvali Istrijanci. Sa ovih prostora su odselili početkom Drugog svjetskog rata i nikada se više nisu vratili.

ZASEOCI SELA

Svi zaseoci u Trstencima imaju svoja logična imena, osim zaseoka KLADARI. O imenu zaseoka Kladari postoji pretpostavka. Pošto je zaselak poznat po puno prirodnih izvora vode, ljudi su izvore sakupljali u male bazenčiće, a iz bazena, obično drvenim koritom, postizali da voda pada u mlazu i olakšava točenje. Takvi izvori su nazivani „točak“. Prije toga su korištene šuplje klade kao cijevi za skupljanje vode i nazivane su „kladenice“. Moja pretpostavka je da je zaselak i dobio naziv po tim šupljim kladama i puno izvora.

Zaselak KAMENOVAC

Dobio je naziv po potoku koji protiče kroz taj dio sela.

Za zaselak RIJEKA

takođe je poznato da je dobio ime po potoku „Crna rijeka“ koji protiče kroz naselje.

Ime zaseoka LUŽANI

potiče od imena lug, a to je u prevodu gaj mlada šuma. Naši preci, kad su naseljavali to područje, sjekli su šumu i stvarali čiste i obradive površine. Mnoga mjesta nose naziv „lužani“, a u principu su u ravničarskim krajevima.

Za zaselak GRABICI

nameće se zaključak da je teren bio pokriven u većem postotku grabovom šumom. Naseljavanjem i krčenjem šume, da bi dobili obradivu zemlju, stanovnici su taj dio sela i nazvali po grabovoj šumi.

Najnoviji zaselak MILINKOVIĆA PUT

To je skorašnji naziv, logičnost postoji, jer put vodi u dio sela gdje uglavnom žive stanovnici sa prezimenom Milinković

TURSKO DOBA

U 19. vijeku na području cijele Bosne, pa takođe i u našem selu, vladalo je tursko carstvo. Uglavnom je sva obradiva zemlja pripadala tadašnjim zemljoposjednicima tj. begovima. Postoji podatak da je preko 90% zemljišta bilo u vlasništvu begova. Naš narod ili je radio kod bega kao sluga bez ikakve nadoknade ili je obrađivao begovu zemlju, a njemu davao takozvani treći i deseti dio od ubrane hrane ili voća. Srpske porodice su iste parcele obrađivali godinama i begu davali njegov dio, a vlasnik zemlje uvijek je bio beg. Kmetovi koji su zemlju obrađivali nisu mogli postati njeni vlasnici, niti su imali toliko sredstava da bi je otkupili. Postojao je jedan način da kmet srpske nacionalnosti postane vlasnik dijela zemlje, a to je da sina pošalje u tursku vojsku. Takvi slučajevi su bili rijetki, jer je naš narod prezirao tursko carstvo. Nevolja i siromaštvo ponekad su natjerali srpske porodice da se odluče na ovaj korak. Takav ugovor između turske vlasti i vojnika potpisivao bi se kod kadije.

Srpsko stanovništvo je bilo naseljeno u brdima, na obroncima Motajice. Za takvo naseljavanje bila su tri razloga. 1. Sva obradiva zemlja bila je begova i naš narod nije ni mogao da gradi kuću na zemlji koja nije njegovo vlasništvo. 2. Blizina državne šume omogućavala je stanovništvu da krčenjem šume proširuje svoje parcele. 3. Svaka pobuna, dolazak vojske, skupljanje harača seljaci su uvijek mogli na vrijeme skloniti svoje porodice u okrilje šume. 4. Takav raspored naseljavanja u našem selu potrajao je dugo. To je bilo nepovoljno za stanovništvo, jer na brdima se teško dolazilo do vode, a možemo zamisliti kakve puteve su imali da bi došli do svojih kuća. 5. Dolaskom austrougarske vlasti u Bosnu oko 1878. godine izvršena je prva agrarna reforma. Austrijska vlast je natjerala begove da jedan dio zemlje moraju ustupiti kmetovima tj. seljacima koji su tu zemlju i obrađivali. Na taj način seljaci srpske nacionalnosti postaju vlasnici jednog dijela obradivog zemljišta. Veći dio zemljišta još uvijek ostaje u vlasništvu begova i to uglavnom kvalitetnije parcele. Za to je primjer selo Trstenci. Skoro sva zemlja između glavnog puta i Save bila je vlasništvo begova sve do završetka Drugog svjetskog rata. 6. Austrijska vlast je prva uredila gruntovne i katastarske knjige na našim prostorima. Tim činom seljaci koji su dobili zemlju od begova mogli su je uvesti u gruntovnu knjigu na svoje ime. Većina parcela zemlje, kod upisa u katastar, dobiva svoje ime pod kojim se i dan danas vodi.

Poslije Drugog svjetskog rata odmah se pristupilo izvršenju agrarne reforme u cijeloj Jugoslaviji, pa tako i kod nas. Vlasnicima velikih imanja oduziman je višak zemlje, sve preko 100 dunuma.

Taj oduzeti višak zemlje dijeljen je seljacima koji su raspolagali sa malo obradive zemlje u svom vlasništvu. U to vrijeme u našem selu živjeli su potomci begova i oni su raspolagali sa puno više zemlje od tada važećih zakona. To su bile porodice: Adžabdić, Kapetanović i Alibegović. Imanje Alibegović bilo je locirano na području zaseoka Kladari i bilo je jedno od najvećih imanja u to vrijeme u Trstencima. Imanje je povremeno mijenjalo vlasnike. Najpoznatiji vlasnik imanja, koji je dugo upravljao imanjem, bio je Niko Popović. On je jedan dio imanja ustupio porodici Đisalović. I danas postoji spomenik u našem groblju koji je podigla porodica Đisailović. Do skora je taj spomenik bio najljepši i dominirao je cijelim grobljem. Po tome se vidi kakvog su imovnog stanja bile te porodice.

Niko Popović prodaje imanje porodici sa prezimenom Molč, koja je živjela negdje u Bačkoj. Ta porodica nije se najbolje snašla na imanju i ubrzo ga prodaje Rizahu Alibegoviću iz Kobaša. Ta je porodica posljednja raspolagala tim velikim imanjem, sve do agrarne reforme 1946. godine. Imanje je raspolagalo sa 2500 dunuma zemlje i šume.

ŽIVOT NA POČETKU 20. VIJEKA

Početkom dvadesetog vijeka poznati, a u isto vrijeme najbogatiji domaćini u Trstencima bili su: Lazar Gibanica i Dimitrija Nikolić iz Kladara, Damjan Popović iz Kamenovca, Tešo Nedić iz Rijeke, Panto Milinković iz zaseoka Milinkovića put, Pejo Savić iz Grabika. To su bili ljudi sa velikim porodicama i za tadašnje prilike obrađivali su puno zemlje i uzgajali dosta stoke, svinja i ovaca. Ove porodice bile su u povoljnijem položaju u odnosu na ostalo seosko stanovništvo, jer su posjedovali više pari zaprežne stoke tj. konja i volova. Držali su više krava i imali čopore svinja koje su tjerali u šume Motajice, gdje je bila jeftina ishrana. Rijetko je ko u to vrijeme mogao sebi priuštiti kazan za pečenje rakije ili vršalicu za pšenicu. Napredni seljaci koje sam pomenuo, to su imali još u to vrijeme. Prve vršalice bile su tako konstruisane da su ih pokretali ljudi. Osovina na kojoj se nalazio bubanj imala je sa svake strane po ručku, gdje su po dvojica ljudi okretali i na taj način vršili pšenicu. Nešto naprednija vršalica koja je služila sve do Drugog svjetskog rata, a i koju godinu kasnije, bila je pogon sa konjskom zapregom. Sama vršalica nije se mnogo razlikovala od prethodne, samo je imala veliki reduktor i kardan osovinu. Na reduktoru (mi smo ga zvali „geplo“) bile su ugrađene dvije drvene grede za koje su prezani konji. Oni su išli u krug, pokretali reduktor i kardan osovinu, a osovina je bila spojena sa bubnjem vršalice i na taj se način vršila pšenica. Sve usluge koje su obavljali, tada malo bogatiji ljudi, ostalom stanovništvu naplaćivane su uglavnom u naturi ili u radnoj snazi. Tako su pozajmice ili sitne usluge morale da se odrađuju u ljetnoj sezoni. Na taj način oni su uvećavali svoje posjede na račun ostalog stanovništva, a to je praksa i dan danas u cijelom svijetu.

Tadašnje stanovništvo sela isključivo se bavilo zemljoradnjom i stočarstvom. U stočarstvu su bili puno uspješniji, jer šume Motajice su bile pogodne za uzgoj goveda i svinja. Goveda su tjerana na proplanke Motajice, gdje su boravila cijeli dan na ispaši. O njima su brinuli čobani i na veče bi stada vraćali u selo. Kod uzgoja svinja bilo je drugačije, većina porodica nisu svinje dogonili kući. U šumi, gdje su svinje nalazile hranu u prirodi, su pravljeni svinjci gdje su svinje boravile preko noći. Jedino kod jakih zima odnošena je hrana, da bi svinje preživjele. U svinjcima i torovima svinje su se razmnožavale i rasle bez velikog nadzora vlasnika. U šumu se odlazilo kad je trebalo dovesti koju svinju za klanje ili prodaju. Većina vlasnika nije znala tačan broj svojih svinja. I danas se jedna kota na Motajici zove „Svinjčine“ po nekadašnjim svinjcima. Možemo pretpostaviti da su i prinosi bili mali.

Porodice koje su naseljavale selo Trstence, dolazile su iz raznih krajeva. Dosta porodica došlo je iz istočne Hercegovine bježeći pred Turcima. Pojedine porodice su napravile krupne greške u svom pašaluku. Da bi izbjegli kaznu, bježali su u drugi pašaluk. Tadašnje komu-nikacije obezbjeđivale su im miran život izvjesno vrijeme. Poznato je da su ove krajeve naseljavali Srbi koji su bili čuvari graničari između turskog carstva i austrougarske mona-rhije, u takozvanoj Vojnoj krajini. Služenjem u tim formacijama kao nagradu od austrougarske vlasti dobivali su 50 dunuma zemlje i naseljavanje po svom izboru.

Početkom dvadesetog vijeka događa se velika migracija stanovništva, kako kod nas tako i u cijeloj Evropi. U zaselak Kladari doselila je porodica Jamelko. po nacionalnosti Česi.

Njihovi potomci i danas žive na tom posjedu. Iz Istre, takođe u Kladare, doseljava porodica Brana, čiji su potomci do skoro živjeli u našem selu, a to je bio Viktor Brana. Između tridesetih i četrdesetih godina dvadesetog vijeka u Kladare, iz Dalmacije, doseljavaju tri porodice sa prezimenom Penić i jedna porodica Kodžoman. U Trstence se doseljava porodica sa prezimenom Kuhar. To su trojica braće : Karlo, Franjo i Martin. Kupili su posjed od prethodnog vlasnika po imenu Tajč. Doselili su se iz Istre, a naši ljudi su ih zvali Istrijanci. Bili su vrijedni ljudi, sa drugačijim radnim navikama u odnosu na naše stanovništvo. Imali su dobru radnu organizaciju u samoj porodici. Dok su jedni vodili posao oko mlina, kojeg su posjedovali već u to vrijeme, drugi su brinuli o velikim voćnjacima i vinogradima, a bavili su se stočarstvom i ratarstvom, kao i ostalo stanovništvo. Njihova organizacija rada na selu mogla je služiti za primjer ostalom stanovništvu.

NAČIN GRADNjE

Na početku dvadesetog vijeka gradnja kuća i drugih objekata, u našem selu, imala je svoju specifičnost. Gradilo se materijalom do kojeg je bilo lakše doći, tj. materijalom koji nije zahtjevao fabričku obradu. Većinom je bilo zastupljeno drvo, jer je taj materijal bio nadohvat ruke. Kod drveta nije bilo fine obrade jer za to nisu postojali alati ni mašine. Sve je obrađivano grubim alatom. Uglavnom je tesano sjekirom, bradvom (planjkač), te sitnim alatom za kopanje rupa i utora u drvetu, kao što su : keser, tesla, ručni hoblić, glijeto, svrdlo itd. Bile su zastupljene dvije vrste gradnje kuća, ali su imale jednu zajedničku osnovu, a to je posjedovale su drveni kostur od posjeka, direka, greda i krova, a sve to od drvene tesane građe. Primitivnije i jeftinije su bile tzv. šeperuše. Kod tih kuća drvena grđa je opšivena tankim drvenim motkama (šeper), a između miješano blato i tako su formirani zidovi kuće. Zidovi su se sa spoljašnje i unutrašnje strane izravnavali takođe blatom. Kad su zidovi bili suvi, tada se krečilo razmućenim živim krečom.

Druga, malo kvalitetnija gradnja, je takođe imala kostur od drvene građe, a između direka zidalo se prijesnom ciglom, tzv. ćerpićem ili pečenom ciglom. Takva gradnja kuća naziva se riglovane kuće ili rigluše. Krov tadašnjih kuća pokrivan je raževom slamom, tesanim daskama (zvana šindra), te kasnije crijepom zvanim „biber“. Te kuće su uglavnom bile sa jednom ili dvije prostorije i sa jako malim prozorima. Plafoni ili tavanice tadašnjih kuća izrađivani su od tesanih dasaka koje su slagane po gredama. Te su daske u većini slučajeva ukrašavane duborezom pomoću primitivnih alatki.

Sve tadašnje kuće imale su zemljane podove. Uslovi za život u takvim prostorijama bili su teški, jer su porodice bile velike, a prostorije male. Krevet, mjesto na kojem se spava , bio je prava rijetkost. Ako je i bio, na njemu je spavao domaćin kuće ili koja starija osoba. Djeca i sve mlađe osobe spavale su na zemlji, na prostrtoj slami koja je bila prekrivena ponjavom. Kad se prespava noć i sva porodica ustane, slama se iznosi van ili se zgrne u jedan ugao prostorije, prekrije ponjavom i tu čeka do sljedeće večeri. Razlog zašto se nisu koristili kreveti, pa i oni najprimitivniji, jeste to što bi zauzimali cijele prostorije koje su ionako bile male, a porodice brojne. Veće i malo bogatije porodice gradile su kuće sa tri prostorije. Srednja prostorija kuće bila je obložena brvnima, tj. između direka bile su naslagane daske. Ta prostorija građena je takvim materijalom, jer je imala posebne namjene. Na sredini prostorije bilo je ozidano ognjište gdje je ložena vatra. Ta prostorija nije imala plafona, a iznad ognjišta, na gredi, visio je veliki lanac zvani „verige“. Verige su služile da se o njih može objesiti kotlić u kojem se kuvalo varivo na otvorenoj vatri. Uz ognjište i otvorenu vatru domaćice su često u zemljanim loncima kuvale razna variva. Ta prostorija je imala još jednu specifičnost, a to je badža. Badža je otvor na krovu kroz koji je izlazio dim iz prostorije, a na gredama iznad ognjišta vješano je i sušeno meso nakon klanja svinja. Samo ognjište služilo je za pečenje hljeba i drugih jela. Sve se peklo pod sačom ili pekom. Sač je veći limeni poklopac ovalnog oblika kojim se pokrije pogača, kukuruzni hljeb ili tepsija sa pitom. Sve to se stavlja na vruće ognjište, pokrije sačom i zagrne žarom. Ostaje poklopljeno dok se jelo ne ispeče.

U najviše slučajeva u toj srednjoj prostoriji u jednom uglu bio je postavljen žrvanj. To je primitivni mlin koji se pokreće ručno, a to može da obavlja samo jedna osoba. Koristio je za mljevenje žitarica za potrebe dotičnog doma-ćinstva, a usluge žrvnja često su koristile komšije. U to vrijeme nije postojao fabrički šporet, makar stanovnici našeg sela nisu ga imali. Još je jedna primitivna gradnja ložišta korištena u to vrijeme, a to je furuna. Za gradnju furune korišteni su glineni lončići, koji su blatom uzidani u veliku zemljanu peć.

Lončići su služili za veće isijavanje temperature iz peći, a ujedno su povećavali površinu grijanja. Takve peći su obavezno zidane u sobama gdje se spava jer one nisu služile za kuvanje i pečenje.

U prostoriji gdje je bila ugrađena furuna, postojeći prostor između furune i spoljnog zida zvao se „zapećak“. U tom prostoru bilo je najtoplije i njega su obično sa svojim krevetom zauzimali bake ili djedovi. Privilegiju da spava sa bakom ili djedom uvijek je dobivalo najmlađe unuče. Tokom zime, preko cijelog dana, najmanja djeca bi vrijeme provodila u zapećku.

U tim srednjim prostorijama ugrađivan je dolap na spoljnom zidu, koji je okrenut prema sjeveru. Dolap je pravljen od dasaka bez prozora, jer je bila svrha da se dobije tamna prostorija u kojoj su se držali mliječni proizvodi, hljeb i ostala jela. To je preteča današnjeg frižidera. Sve pomoćne zgrade u tom vremenu građene su od drveta. To su magaze u kojima su se uspremale žitarice u oknima. Manje drvene zgrade, zvane kijer, služile su takođe za uspremanje žitarica, ali i za spavanje, posebno u ljetnom periodu. Šezdesetih godina prošlog vijeka počinje novija gradnja kuća, sa čvrstim temeljima i debljim zidovima od pečene cigle. Tada je počela gradnja kuća većih dimenzija i upotreba cementa i građevinskog željeza. Krov je obavezno pokrivan crijepom, a ciglu su mnogi u selu pekli sami.

U prvoj polovini 20. vijeka rijetko je bilo u upotrebi emajlirano i porcelansko posuđe u našem selu. Svo posuđe je izrađivano od primitivnih materijala koji nisu zahtjevali visoku tehnološku obradu. Lonci, ćupovi, velike zdjele, posude za vodu (testije), sve je to izrađivano od gline i nazivano zemljano posuđe. Od drveta su pravljeni predmeti kao što su : čanak, kašika, lopar, varićak, velika drvena posuda u kojoj se mijesi hljeb (banja naćve). Od drveta su pravljene male kace za sir, a bile su i male drvene posude sa poklopcem zvane „zastrug“.

GRADNjA ŠKOLE

Završetkom Prvog svjetskog rata 1918. godine u ovim krajevima dolazi na vlast Kraljevina Jugoslavija. Naše selo do tada nije imalo školu, a odmah poslije rata pristupilo se izgradnji škole. Velike zasluge za gradnju škole imao je Tešo Nedić, jer je on u to vrijeme bio knez sela. Svojim autoritetom kod tadašnjih vlasti isposlovao je da se škola gradi u Trstencima. Gradnja škole počinje oko 1922. godine, a sa radom kreću prve generacije djece 1925. godine. Crkvena uprava je dozvolila i ustupila dio crkvenog zemljišta da se izgradi škola. Škola je sagrađena u centru sela u svima znanom „hrastiku“. Tadašnje generacije djece su redovno pohađale nastavu i završavale četiri razreda osnovne škole. U školu je išlo jako malo ženske djece, jer pogledi na život tadašnjih roditelja bili su takvi da ženskoj djeci nije bila potrebna pismenost. Važno je da ženska djeca nauče da predu, pletu, vezu i tkaju jer su te vrijednosti cijenjene.

Kad je nastupio rat 1941. godine, škola prestaje sa radom. Tadašnja generacija djece iz sela prekida školovanje. Za vrijeme rata školska zgrada je oštećena od strane ustaša. Ustaše su artiljerijom iz slavonskih sela, a najviše sa brodice koja se spuštala Savom, a na kojoj je bio instaliran top, pucali po selu, a gađana je i zgrada škole. Kad su ustaše zauzeli jedan dio sela i postavili liniju fronta u Kladarima i Kamenovcu, tada su se uselili u zgradu škole i u zidovima napravili puškarnice. Tako oštećena zgrada škole dočekala je oslobođenje 1945. godine.

Rat je završio, a škola nije popravljena. To je učinjeno tek 1949. godine, a te iste godine su i prvi učenici krenuli u školu. Sva djeca koja su prerasla za prvi razred i redovno školovanje upisivani su u dvogodišnju školu sa skraćenim programom. U prvi razred redovne nastave upisivana su djeca od tri do četiri različita godišta. Prvi učitelj u našoj školi bio je Branko Tešanović, a došao je iz okoline Bijeljine. Postojeća škola bila je četvororazredna, a u osmogodišnju školu djeca su morala ići u Derventu ili Slavonski Kobaš. Stanovnici sela odlučuju da prave novu i veću školu, jer u to vrijeme i broj đaka to zahtjeva. Nova školska zgrada napravljena je 1967. godine pored glavnog puta u selu. Radila je sa programom osmogodišnje nastave. Djeca iz susjednih sela pohađala su nastavu od petog do osmog razreda u našoj školi.

Školu su izgradili stanovnici sela svojim prilozima i dobrovoljnim radom. Nešto pomoći u građevinskom materijalu dala je opština, a sve ostalo je zasluga seoskog stanovništva. Iako je vrijeme gradnje bilo dvadeset i više godina poslije rata, gradnja se obavljala primitivnom tehnikom. Šljunak se dovozio sa Ukrine volovima, konjima i šinskim kolima. Sav utrošen beton ručno je miješan lopatama. Tom stanovništvu treba odati priznanje za elan i entuzijazam koji su pokazali. Sve te žrtve su podnosili da bi njihova djeca dobila potrebno obrazovanje i da bi stekla uslove za dalje školovanje u srednjim školama.

SEOSKO GROBLjE

U razgovoru sa starijim stanovnicima sela saznao sam da je zemljište za seosko groblje darovao Mustaj-beg Kapetanović, tadašnji beg u tom dijelu sela. Taj podatak ne mogu potvrditi niti demantovati. To bi moglo biti logično, jer begovi su raspolagali sa većim dijelom obradive zemlje u selu. U samom groblju bila je sagrađena drvena zgrada tzv. ćelija ili kapela. Zgrada je napravljena sva od drveta jedino što je bila pokrivena crijepom. Bila je dosta malih dimenzija, a služila je za obavljanje crkvenih službi nedjeljom, a najviše praznicima kao što su: Spasovdan, Nova godina i Mali Uskrs. Poznato je da su takve male kapele građene u grobljima, naročito u selima gdje nije bilo crkve. Uz ćeliju je naknadno sagrađen zvonik od drvene konstrukcije na kojoj je montirano zvono. Zvono je kupljeno i montirano 1937. godine. To isto zvono uz novu crkvu i dan danas služi svojoj svrsi. Graditelji zgrade ćelije i kod tako male građevine htjeli su da po nečemu bude izuzetna. Taj detalj na ćeliji koji je rijedak, bila su vrata. Izuzetna su bila po tome jer su napravljena od jedne široke brestove daske.

U vrijeme poslije Drugog svjetskog rata jako malo se posvećivalo pažnje uređenju groblja. Jako mali broj spomenika je bio od čvrstog i trajnog materijala. Postavljao se drveni krst i dok je on trajao do tada se znalo mjesto ukopa. Čišćenje groblja i košenje trave bili su rijetki. Starija generacija zna da su čobani puštali goveda da pasu po groblju. Stanovnici sela odlučuju se za gradnju manje crkve u groblju od čvrstog građevinskog materijala. Gradnja crkve dovršena je 1979. godine. Bilo je spora oko gradnje, jer socijalističko uređenje nije rado davalo dozvole za gradnju bogomolja. Upornošću Crkvenog odbora i stanovništva sela crkva je izgrađena i to dobrovoljnim prilozima i radom na objektu.

Veliki doprinos kod izgradnje crkve u Trstencima imao je otac Dragomir Maletić, u to vrijeme sveštenik u našoj parohiji. Podsticao je i ohrabrivao stanovnike da se istraje u izgradnji, jer su potrebe sela bile takve da se morao graditi crkveni hram. Veliku saradnju imao je u Crkvenom odboru u kome su tada bili ljudi sa najvećim autoritetom u selu.

Selo je i dan danas zahvalno za doprinos koji je učinio otac Dragomir.

Nakon završetka gradnje 7.9.1980. godine obavljena je ceremonija osveštenja crkve, gdje prisustvuju stanovnici sela i uzvanici. Među uzvanicima najviše se osjećalo prisustvo vladike banjalučkog gospodina Jefrema, a bila je i čast da takav crkveni velikan prisustvuje činu krštenju crkve. Kad je crkva osveštana kum je bio Željko Brkić, sin Milana Brkića iz zaseoka Grabici. Od tog vremena uređenje i briga za seosko groblje sve je veća. Stanovnici svojima najmilijima podižu ljepše i vrednije spomenike. Akcije cijelog sela sve su učestalije i masovnije, a rezultat takvog odnosa prema groblju je vidljiv. Danas se može reći da groblje izgleda onako kako i zaslužuju naši preci koji tamo počivaju.

DRUGI SVJETSKI RAT

Drugi svjetski rat je zatekao naš narod nespreman i neobaviješten pa se teško snalazio u tom ratnom vrtlogu. Početkom rata, u proljeće 1941. godine, mnogi mladi ljudi bili su regrutovani u vojne rezerviste vojske Kraljevine Jugoslavije. Pošto je jugoslovenska vojska kapitulirala istog proljeća, 1941. godine, od strane njemačke vojske, mnogi vojnici su zarobljeni i deportovani u logore Njemačke i Austrije. To se dogodilo samo zarobljenicima srpske nacionalnosti, vojnici drugih nacija odmah su oslobođeni. Srbi su u logorima proveli četiri godine, dok nije završio Drugi svjetski rat u cijeloj Evropi. Iz našeg sela zarobljeni su bili :

1. ADAMOVIĆ MIRKO (PUPKONjA)
2. ADAMOVIĆ MIRKO (ALOV)
3. DESPOTOVIĆ LjUBO
4. DESPOTOVIĆ MARKO
5. ILIĆ JOVAN (KOVAČ)
6. MILIĆEVIĆ DRAGIŠA
7. NEDIĆ ŽIVKO
8. NIKOLIĆ OSTOJA
9. SIMIĆ STEVO
10. RADANOVIĆ MARKO
11. TEPIĆ ALEKSA
12. VIDAKOVIĆ PETAR

Kao civili u logoru su bili :

1. MILINKOVIĆ MIRKO
2. TEOFILOVIĆ DUŠAN

Svi su se vratili u junu 1945. godine. Pošto je rat završio u cijeloj Evropi, po njihovom kazivanju, putovali su iz Austrije i Njemačke oko dva mjeseca, uglavnom pješice.

Puno sam saznao od samih logoraša šta su sve preživjeli u logorima njemačkih kazamata, tako da bi se o tome moglo puno napisati. Ja ću pomenuti samo neke doživljaje iz tih vremena. Poslije zarobljavanja i put do njemačkih logora bio je za mnoge koban. Putovali su u teretnim vagonima pretrpani do te mjere da se nisu mogli micati. U vagonima su bili bez hrane i vode, obavljali fiziološke potrebe i tako danima putovali. Po dolasku u logore prvu godinu su strašno mučeni glađu. Bilo je čestih slučajeva, koji su se mogli vidjeti u logorima, kada su logoraši ispod žice čupali travu i jeli. Njemački vojnici su često znali od tih jadnih smrtnika praviti atrakcije. Namjestili bi kamere iznad logora i u masu izgladnjelih ljudi ubacili veknu ili dva hljeba. Vekne su bile imitacija hljeba, a napravljene su od nekog tvrdog materijala da se ne mogu lomiti. Tada bi se naslađivali gledajući i snimajući kako se izgladnjeli ljudi otimaju za veknu. Vekna je svake sekunde prelazila iz ruke u ruku, jer svi su željeli da postane njihova svojina. Tako bi se iscrpljivali do besvijesti dok ne bi saznali da vekna nije upotrebljiva. Stara je poslovica: „Sit gladnom ne vjeruje“. To se uglavnom događalo u prvoj godini logorovanja. Kad je Međunarodni crveni krst registrovao logoraše počeli su pristizati paketi od te organizacije. Logoraši su bili prisiljeni da cijelo vrijeme rade po fabrikama i rudnicima uglavnom najteže i najprljavije poslove.

Samim nagovještajem Drugog svjetskog rata i do našeg naroda dopirale su neke organizacije koje su imale za cilj da organizuju narod. Tako se pojavila organizacija kao pokret zvana „Četnik“. Tom pokretu pristupaju odvažni stanovnici sela. U to vrijeme organizacija je bila poluilegalna, jer su u nju pristupali samo Srbi. Pouzdano znam da su u toj organizaciji bili :

1. BEUK BRANKO
2. GIBANICA MIRKO
3. GIBANICA PETAR
4. LUKIĆ LjUBO
5. LUGONjIĆ BOGDAN
6. STANKOVIĆ MARKO
7. TURUDIJA BRANKO
8. ŽIVANIĆ TOMO

Na samom početku rata ustaše su došle do spiskova četničkog pokreta i svi sa spiska odvedeni su u ustaški logor u Koprivnicu, te odmah pobijeni. To su bile prve žrtve ustaškog terora u našem selu. Jedini preživjeli sa tog spiska bio je Bogdan Lugonjić koji se u to vrijeme iz Kladara odselio u Korove i bio nedostupan ustašama.

Stanovnici sela preživljavali su teška vremena za vrijeme Drugog svjetskog rata od 1941. godine do 1945. godine. Sva zla ovom selu činile su ustaše koji su regrutovani od Hrvata i Muslimana. Na početku rata ustaše su odvodili ljude iz sela, odmah ih ubijali ili odvodili u logore koji su se nalazili na teritoriji Hrvatske i to: Jasenovac, Stara Gradiška, Slavonska Požega, Koprivnica itd. Naš narod je bio slabo obavješten i neorganizovan, tako da je dolazilo pet šest ustaša u selo, zakazivalo skupove i odvodilo po desetak Srba koji se nikad nisu vratili. Tako su ustaše iz sela odveli u logor Jasenovac sljedeće stanovnike :

1. ADAMOVIĆ STANOJE
2. BRKIĆ TEODOR
3. ILIĆ ANDRIJA
4. ILIĆ STANOJA
5. ILIĆ SIMO
6. ILIĆ VLADO
7. KULAGA BRANKO
8. MILINKOVIĆ MARKO
9. NEDIĆ TEŠO
10. POPOVIĆ TEODOR
11. POPOVIĆ SPASOJA
12. TEPIĆ VASLIJA
13. TEPIĆ STJEPANIJA

U Dubočcu su ubijeni sljedeći stanovnici sela :

1. POPOVIĆ DAMJAN
2. STOJIĆ SIMEUN
3. STOJIĆ ĐURO
4. VIDAKOVIĆ NIKOLA

Kobaške ustaše su ubile :

1. STANKOVIĆ OSTOJU
2. STANKOVIĆ DRAGUTINA

U blizini svoje kuće ubijen je :

1. ĆUK PETKO

Kad se rat razbuktao, a vojska Kraljevine Jugoslavije kapitulirala tada počinje otpor našeg naroda. U selu je organizovana četnička jedinica da bi zaštitila stanovništvo od ustaša. Ne čelu te jedinice bio je Petar Nedić i ta formacija četnika djelovala je do kraja rata 1945. godine.

Koliko god su četnici omalovažavani i svrstavani u negativce, jer se nisu borili na strani saveznika i partizana, četnici koji su djelovali u srpskim selima ispod Motajice bili su brana ustašama štiteći srpsko stanovništvo od pokolja i progona.

U Drugom svjetskom ratu Kladari kao zaselak sela Trstenci, bio je najizloženiji napadima ustaša iz Pjevalovca, Vakupa, Dubočca i Bijelog Brda. Zaselak je svojom konfiguracijom bio pogodan za čestu paljbu iz mitraljeskog i drugog naoružanja iz pomenutih sela. Česta su bila bježanja na par dana ili čak na jednu noć, napuštanje kuća i sklanjanje u šumu ili nečiju kuću. U to vrijeme izgovarane riječi: „Samo preko brda“, su bile spasonosne riječi, a značile su proći kuće Gibanica i tražiti šumu ili potok prema Kamenovcu. Bilo je i dužih odsustvovanja tako da je cijelo selo moralo pobjeći preko obronaka Motajice u sela Lepenicu, Ilovu i tu provesti cijelu zimu. Za to vrijeme ustaše su zaposjele zaseoke Kladare i Kamenovac, a ono malo imovine su opljačkali i popalili.

Narod koji je morao napustiti svoje kuće sa sobom je uglavnom ponio najnužnije stvari. Većina porodica kod ovakvih bježanja uspijevala je da sa sobom potjera krupnu stoku, jer to im je bila jedina imovina.

Dolaskom u ta nama nova sela i nepoznate ljude, koji su i sami bili siromašni, ali su bili velikog srca, sve su nas prihvatili. Pojedini domaćini prihvatili su i po dvije izbjegličke porodice, samo da bi svako dobio krov nad glavom. Mora se odati priznanje tim ljudima koji su sve učinili da pomognu izbjeglicama. Iako su i sami bili siromašni, za svo to vrijeme boravka u selima mogla se čuti samo jedna rečenica: „Dok ima za moju djecu, biće i za vašu“. Zato i danas im hvala u ime stanovnika mog sela.

Pored Kladara i Kamenovac kao zaselak je stradao u Drugom svjetskom ratu, a sva zla opet su radile ustaše. U jednoj akciji 1942. godine naišla je jedna jedinica zvana „Crna legija“ iz pravca Orljaka. Četničke jedinice nisu im se mogle oduprijeti, a oni su preko Kamenovca i dalje preko Kobaša otišli u Hrvatsku. Jedinicom je komandovao Adem-aga Mešić iz Tešnja. Ta je jedinica sa sobom odvela dosta stanovnika sela u logore na području Hrvatske.

U drugoj akciji ustaše iz okolnih sela opet su napali zaselak Kamenovac. Stanovništvo je bilo neinformisano i vjerovalo da im vojska neće nauditi, posebno ne ženama i djeci. Ovaj put se desilo baš obrnuto. Ustaše su sve ubijale i palile na sve što su naišle. Pobijena je skoro cijela porodica Đenić i to :

1. ĐENIĆ MIHAJLO
2. ĐENIĆ ANĐA
3. ĐENIĆ BOŠKO
4. ĐENIĆ MARIJA
5. POPOVIĆ MARA
6. POPOVIĆ ĐURĐIJA
7. POPOVIĆ DANICA
8. TEPIĆ DUŠAN
9. TEPIĆ STEFANIJA

Tepić Stefaniju su poslije ubistva zapalili u njenoj kući, a to isto su uradili i sa Đenićima.

Ostao mi je duboko urezan detalj na zbivanja kada su ustaše došle da odvedu moga djeda Nikolu Vidakovića 24. 08. 1941. godine. Moja braća, sestre i ja smo trčali po dvorištu i plakali, jer je dvorište bilo ispunjeno naoružanim ustašama. Jedan ustaša je zaprijetio mojoj majci: “Ako ne ušutkaš tu djecu, sve ću ih pobiti“. Sjećam se da je majka moju dvojicu starije braće pritisnula uz zid kuće i stavila im dlanove na usta da se ne bi čuo plač. Mom djedu su naredili da se spremi i pođe sa njima. Kad je djed krenuo, jedan ustaša ga upita: “Znaš li kad ćeš se vratiti?“, a djed naivno odgovori: “Kad vlast odredi“. „Nikada“, reče ustaša, tako je i bilo. Poslije rata ljudi iz Dubočca su potvrdili da je djed ubijen i bačen u Savu.

Ustaše su pokušavale sa pokrštavanjem pravoslavaca, a bilo je pojedinačnih slučajeva i u našem selu. Kao dijete pamtim kad su dvojica Hrvata iz susjednih sela po našem selu svetili vodicu, a naše stanovništvo tome se opiralo i negodovalo. Tim činom su htjeli srpsko stanovništvo prevesti na svoju vjeru. Poznata je strategija Ante Starčevića: jednu trećinu Srba pobiti, jednu trećinu protjerati u Srbiju, a jednu trećinu pokrstiti. Tu strategiju je Ante Pavelić pokušao ostvariti od 1941. godine do 1945. godine.

Jedinice četnika bile su malobrojnije od ustaša i oni bi u većini slučajeva pucnjavom zadržavali ustaše, dok se stanovništvo ne povuče u šumu Motajice, tada bi i oni kretali za stanov-ništvom. Ustaše se nisu nikada usuđivale zalaziti duboko u šumu Motajice. I četnici su imali svojih loših postupaka tokom rata. Kao i u svakom ratu, pojedinci se otmu kontroli komande, pa naprave nepromišljeni čin. Tako su zarobili, a potom i ubili bez suđenja :

1. BULjAN DUJU iz Pjevalovca
2. BAJRIĆ HAMDU iz Dubočca
3. PRASKIĆ MILU iz Dubočca

Poslije rata, 1945. godine, postojala je vojska i policija nove Jugoslavije koja pored svojih redovnih obaveza ima zadatak da hapsi četnike i ustaše koji se nisu htjeli predati tadašnjim vlastima. To su bili veliki progoni u našem selu. Svi stanovnici koji su imali kuće blizu šume, bili su iseljavani u druga mjesta, jer su osumnjičeni da hrane i pomažu četnike zvane „banda“. Organizovane su velike potjere kao hajka u kojima je moralo učestvovati stanovništvo cijelog sela. Pretraživana je svaka stopa Motajice. Pored takvih detaljnih pretraživanja dvojica četnika izmicali su vlastima sve do pedesetih godina. Petar Nedić sa nekoliko svojih četnika predao se tadašnjim vlastima na početku 1946. godine. Nakon toga bio je osuđen na zatvorsku kaznu, koju je i odležao.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata kod nas su bile prisutne vojne formacije „čerkeza“, to su bili kozaci sa teritorije Rusije. U ratu između Rusije i Njemačke oni se predaju Nijemcima, a ovi ih šalju na Balkan da lutaju po svom nahođenju. To su uglavnom bile jedinice konjanika a pješadije, nisu imali ni teškog oružja. Uglavnom, gdje god su došli samo su tražili puno rakije i slanine, te se opijali do besvijesti. Bili su poznati kao pljačkaši, jer su na taj način egzistirali. Nisu se sukobljavali sa četnicima i ustašama, jedino sa partizanima. Zbog prisustva četnika, koji su se organizovali u samoodbrani sela i stanovništva, kasnije je selo ispaštalo od poslijeratne vlasti. Jedan primjer je struja koja je u selo došla 26 godina nakon završetka rata. Još drastičniji primjer je zapošljavanje nijedna osoba iz sela nije mogla dobiti zaposlenje u fabrici, trgovini, a kamoli u organima vlasti ili nekoj ustanovi na području opštine Derventa. Stanovništvo se isključivo bavilo poljoprivredom.

Period završetka rata i sami poslijeratni period pratile su ratne nedaće. Otvoreno je pitanje da li se i tada vodio nekakav biološki rat samo u nekom blažem obliku, jer neke pojave su upućivale na to. Navešću jedan primjer tome u prilog. Kao dijete sjećam se da su avioni bacali kojekakve predmete, a moja generacija i ja smo ih kupili i donosili kući. To se događalo pri završetku rata. Predmeti do kojih smo mi dolazili, bili su sjajni papirići u raznim bojama, slično aluminijskoj foliji. Mi smo ih zvali „srma“. Bili su tako mali da nisu mogli služiti za bilo kakvu upotrebu. Moja današnja razmišljanja jesu da su ti papirići bili zaraženi bolestima i ljudskim nametnikom kao što je vaš (uš). Vaš ili uš je živo biće, nametnik na ljudskom tijelu, a hrani se sisajući ljudsku krv. Poznato je da se opasna bolest tifus prenosi ugrizom vaške bolesne osobe pa ponovnim ugrizom zdrave osobe.

Pred kraj rata i u poratnom periodu, jako puno ljudi umire od tifusa. Najveći procenat umrlih je kod vojske, jer se živjelo u većim skupinama. Vaške i kojekakve bolesti što su harale među stanovništvom mogle su se pripisati nedostatku higijene, ali mislim da je to prije svega bio biološki rat. Istih godina pojavljuje se još jedna nedaća koja se zvala gusjenica. Ljudi na selu su je zvali guba. Teško je danas opisati tu pojavu, jer i danas u prirodi možeš vidjeti gusjenicu, ali pojedinačno i vrlo rijetko. Tada je to bilo u tako velikim količinama da su u pola ljeta grane na voćkama i šumi bile ogoljene, jer su gusjenice pojele sav list, a to je njihova hrana. Borba protiv te nemani bila je raznovrsna. Prvo su sa drveća tokom zime skidana jajašca koje gusjenice legu i potom uništavana spaljivanjem. Preko ljeta su pobirane žive gusjenice i potom uništavane.

Godine 1948. u zaseoku Lužani bio je improvizovan aerodrom za male poljoprivredne avione. Svakodnevno su uzlijetali i prahom zaprašivali šume i voćnjake, te na taj način uništavali gusjenice. Aerodrom su uredili stanovnici sela sječom drveća u međama i ravnanjem kanala. Lokacija aerodroma bila je u Lužanima između glavnog puta i Save u lukama i ritovima. Pošto su avioni bili stari, a piloti neiskusni dogodila su se dva pada aviona i tada se odustalo od dalje upotrebe aerodroma.

PERIOD POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA

Period poslije rata bio je najteži period u dvadesetom vijeku za stanovništvo sela. Pored poreza na zemlju svaki seljak morao je dodatno u vidu obaveze davati državi: žitarice, meso, mast, vunu. Svrha tih davanja bila je u tome što je trebalo prehraniti ogroman broj vojnika i gradsko stanovništvo. Ko nije mogao izmiriti sve tražene obaveze oduzimana mu je zemlja, a sve je ustupano „Seljačkoj radnoj zadruzi“ SRZ. I dan danas zemlja oduzeta na taj način nije vraćena vlasnicima. Poznato je vrijeme metenja seoskih tavana. To je značilo da ako nisi izmirio zadanu obavezu, dolazi ekipa koja kupi i posljednje zrno žita i odvozi u državni magacin. Niko se nije obazirao na to kako će seljak prehraniti mnogobrojnu porodicu do sljedeće žetve. Mislim da je tada vršena najveća nepravda našem seljaku. Siromašna poljoprivreda je ovakvim postupcima još unazađena i trebalo joj je puno vremena da se oporavi. Starije generacije pamte da su domaćini, koji nisu mogli izmiriti obavezu prema državi, pozivani u mjesni ured i zatvarani u drvarnicu stare škole. Među zatvorenicima je bilo i žena, a u principu su bile starije osobe. Osnivanje SRZ kod nas je počelo 1949. godine. Taj vid udruživanja bio je po uzoru na Rusiju, jer smo imali istu ideologiju tj. socijalizam. U zadrugu su pristupali seljaci koji nisu mogli izmiriti obaveze, a i drugi. Velika propaganda je vršena na seosko stanovništvo da se učlanjuju u zadrugu jer je to jedini spas za siromašne seljake. Seljaci koji nisu htjeli u SRZ, a dobro su obrađivali svoju zemlju, državi davali propisane obaveze nazivani su kulacima. Riječ kulak u to vrijeme značilo je neprijatelj države. Šta je značio kulak sa parom zaprežne stoke i jednom ili dvije krave u odnosu na današnje „tajkune“, procijenite sami.

Pristupanjem u zadrugu seljaci su morali uložiti zemlju, osim dvorišta i malo bašte, te zaprežnu stoku: konje, volove, kola, plug i ostali poljoprivredni inventar. Svi članovi porodice, koji su bili sposobni za rad, morali su svakodnevno raditi u zadruzi. Naknada za rad dobivala se na kraju godine, ako je šta bilo za raspodjelu. Sve nadoknade plaćane su u naturi tj. u žitaricama.

U tom teškom periodu poznata je i često pominjana 1951. godina. Kod našeg naroda prozvana „Gladna godina“. Prethodna, 1950. godina bila je izrazito sušna, svi su usjevi podbacili. Dok je seljak državi dao obavezu, njemu praktično ništa nije ostalo. Dobro se sjećam te godine i trauma koje je stanovništvo preživljavalo. Stanje je bilo takvo da 80% stanovništva nije imalo dovoljno kukuruznog hljeba, a o ostalim namirnicama ne treba trošiti riječi. U gradu nisi mogao kupiti hljeba, jer ga nije bilo. Gradsko stanovništvo imalo je bonove sa kojima je podizao minimalnu količinu hljeba. Događalo se da u Derventi na pijaci, a tu se jedino i mogao kupiti kukuruz, nisi mogao naći 5 kg kukuruza koliko god novaca imao. Da se ponovo vratim na SRZ. Seljaci koji nisu htjeli pristupiti zadruzi bili su šikanirani, a obaveze u žitaricama i mesu bile su povećavane preko njihovih mogućnosti. Onog momenta kad seljak nije izmirio obavezu, oduzimana mu je zemlja i dodjeljivana SRZ.

Plaćanje poreza uvijek je teško padao našem seljaku, ne zato što on ne bi plaćao, već zato što je u oskudici sa novcima. Najteže je bilo onim domaćinstvima koja su imala dosta zemlje, a nisu je mogli obraditi i sa nje ubrati zadovoljavajući prinos.

Bili su teški trenuci za svakog stanovnika sela, kad su poreznici kretali na teren i sa sobom vodili goniče. Odmah se znalo da će biti pljenidbe i da će nečija krava biti izvedena iz štale i odvedena pred zgradu poreskog ureda. Ako se za dan ili dva ne uplati porez stoka se prodaje. To su bili česti prizori u našem selu.

Takvo zadrugarstvo bilo je osuđeno na propast pa je 1953. godine donesen zakon da se rasformiraju zadruge, a seljaci ponovo dobiju svoju zemlju u posjed. Većina seljaka poslije izlaska iz SRZ nije ponovo dobila svoju zaprežnu stoku, kola i ostali inventar što je udružila u zadrugu, jer toga više nije ni bilo. Tadašnja vlast držala je stanovništvo stalno u nekakvom mobilnom stanju. Često su sazivani skupovi cijelog sela ili po zaseocima. Uvijek su se nametale nekakve nove radne akcije i obaveze. Omladina, a i starije osobe morali su ići po par mjeseci na izgradnju pruga, puteva i fabrika. Starije stanovništvo ovog sela zapamtilo je izgradnju željezare u Zenici. Mnogi su zauvijek ostajali bez zdravlja radeći u teškim uslovima, a sve se radilo primitivnom tehnikom, uglavnom lopatama i drvenim tačkama. Za obavještavanje stanovnika sela da dođu na sastanak korištena je tada jedina komunikacija, a to je „klepalo“. Svaki zaselak imao je mjesto gdje se stanovništvo poziva, a u principu to je na otvorenom prostoru. Bio je čovjek zadužen da tuče u klepalo, kad mu odbornik naredi. Samo klepalo sastojalo se od daske koja je visila na grani drveta i po njoj se naizmjenično udaralo sa dva drvena čekića. Taj zvuk je uglavnom dopirao do svake kuće i stanovništvo je znalo da su došla nova obavještenja ili obaveze i svi su istog časa kretali na mjesto okupljanja. Moram priznati da je malen vremenski period od klepala do mobilnog telefona.

KOSIDBA

Kad se pomene riječ kosidba u današnje vrijeme, to znači sjesti u traktor, prikopčati kosu kao traktorski priključak i za par sati pokositi livadu od desetak dunuma. Nekada je riječ kosidba izgovarana sa poštovanjem i uvažavanjem. Od svih poljoprivrednih poslova na selu kosidba je bila najcjenjeniji posao. To nije mogao raditi svako, a bio je to isključivo muški posao. U svom djetinjstvu imao sam priliku da vidim i doživim sve čari kosidbe. Svaki domaćin u selu nije automatski bio i kosac, jer postati kosac nije bilo lako. Za kosce se znalo da su to jaki i odabrani ljudi. Mnogo je uslova trebalo ispuniti, pa da postaneš priznati kosac u svojoj sredini. Prvo je trebalo biti jak i izdržljiv, a drugi uslov je dobra kosa i znanje za pripremanje kose. Ko nije znao dobro otkovati kosu i naoštriti, taj se nije smio pojaviti među koscima.

Pošto se kosilo ručno, rijetko se događalo da bi nekog vidio samog na njivi kako kosi. To se radilo uzajamno, svaki domaćin uzajmi ili na neki drugi način obezbijedi toliko kosaca da bi za jedan dan pokosio livadu. U zelenim livadama moglo se vidjeti od pet do petnaest kosaca kako su poređani jedan za drugim u nizu kao jato divljih gusaka kad lete na jug. Uvijek se određivao dan kosidbe kad je lijepo vrijeme, jer to je i uslov da bi mogao osušiti sijeno. U vrijeme koje ja opisujem, livade su se kosile u sedmom mjesecu i obično se kosila jedna trava, nije bilo otave. Pravi kosac je puno pažnje polagao na alat i pribor koji mu je služio za kosidbu. Pored kose važno je kakvo kosište ima kosac, da li je dužina kosišta odgovarajuća prema njegovoj visini, je li kosa nasađena pod uglom koji je najpovoljniji. Od pribora koji kosac mora nositi sa sobom jesu: klepac i babica, time se kosa otkiva, te vodijer, brus i mazalica. Za odlazak na kosidbu domaćinu gdje će biti puno kosaca, morale su se vršiti pripreme kao kod sportaša. Prethodnog dana nisu se radili teški poslovi, već se odmaralo i pripremalo kosu. Znali su pojedini kosci po par puta otkivati i probavati kosu dok ne bude u onom stanju koju oni smatraju da je optimalno. Nije bilo svejedno doći na kosidbu pa se obrukati. Dan kosidbe je počinjao tako što bi kosci dolazili na njivu, ali posao nije počinjao dok svi nisu bili na broju.

Pošto je kosidba težak posao, šale, sitnih zadirkivanja i podvala nije nedostajalo, to je činilo ovaj posao podnošljivim. Domaćin kosce dočekuje sa rakijom, a oni se međusobno pozdravljaju i raspituju za zdravlje. Torbe i pribor odlažu pod najbliže drvo, pod kojim će tokom dana praviti pauze. Prije samog početka kosidbe počnu zadirkivanja ko će biti kosibaša ili kolobaša, to je kosac koji prvi prokaša njivu, a svi ostali kreću za njim. Rijetko se kad dogodilo da na prvom otkosu nije i najbolji kosac. Koliko god su se kosci među sobom šalili i podvaljivali, oni su se uvijek uvažavali i uvijek najboljem ustupali mjesto kolobaše.

Pošto se taj posao radi kad su i najveće vrućine kosci troše puno vode, jer je puno piju, a troše je i sipanjem u vodijere u kojima su brus i mazalica s kojim peru kosu prije oštrenja. Dječaci iz kuće domaćina zaduženi su da taj dan snadbjevaju kosce svježom vodom iz najbližeg bunara ili izvora. Voda se nosi u posudama zvanim testija, često se voda nosila i u tikvama, jer ti sudovi imaju porozne zidove i tako dugo zadržavaju istu temperaturu. Opet moram napomenuti da su tikve preteča termos boce. Na račun posla koji su obavljala djeca nastala je poznata poslovica: „Il' kosio, il' vodu nosio.“

Kosci su dva obroka jeli na njivi, a večera se uvijek organizovala kod kuće. Poslije svakog obroka koji se obavlja na njivi kosci prave pauzu i tada jedni odmaraju, drugi oštre i otkivaju kose da bi mogli nastaviti sa kosidbom. Za vrijeme tih pauza događaju se kojekakve podvale, kao na primjer kosac zaspi, drugi mu kosu namažu kuvanom slaninom. Takva kosa se ne može naoštriti, dok se prije toga ne ispjeska zemljom, a zatim dobro opere. Na takve šale kosci se ne ljute, nego čekaju priliku da vrate milo za drago na nekoj narednoj kosidbi. Naveče, kad je kosidba završena, kosci peru kose, prikupljaju svoje stvari i kreću kući domaćina na večeru.

U vrijeme dok se radilo na ovaj način oskudijevalo se i sa hranom, ali za kosce se uvijek smoglo snage da večera bude obilna i bogata. Svaki uvaženiji domaćin klao je prase, a i druga jela su bila zastupljena.

Kad su kosci dolazili u dvorište domaćina, odlagali su kose i pribor, a dočekivala ih je obično mlada ženska osoba sa vodom i peškirom gdje su oni prali ruke i sjedali za sto. Sto za kojim su kosci večerali obično se postavljao napolju ispod loze uz petrolejku. Počinjalo se sa rakijom, a poslije večere djevojka ili mlada žena iz kuće domaćina darivala je kosce buketom cvijeća i peškirom. Po tome se može zaključiti da je to bio najcjenjeniji posao na selu u to vrijeme.

KOPANjE KUKURUZA

Danas se često, da bi se spriječilo da po kukuruzu ne bude trave i drugog korova, upotrebljavaju herbicidi. Nekada, kada tih preparata nije bilo, a nije bilo ni veštačkih đubriva ni hibridnog sjemena, morala se zasijati puno veće površine da bi se dobio prinos koji može zadovoljiti potrebe domaćinstva. U to vrijeme seosko stanovništvo za ishranu porodice koristilo je kukuruzni hljeb veći dio vremena u godini. Za stoku kukuruz se koristio samo ako bi šta preostalo kad se podmire potrebe za prehranu porodice. Sve se radilo ručno i primitivno, oralo se volovima i konjima i poludrvenim plugom. Sav kukuruz okopavao se ručno, motikama.

To je isto bio jedan od poslova gdje se radilo zajednički i uzajamno. Tadašnja domaćinstva su imala puno članova koji su bili sposobni za poljoprivredne poslove, te su sebi mogli uzajmiti kopače. Danas se ne može zamisliti slika iz tih vremena, da na njivi kod jednog domaćina bude deset pa čak i do trideset kopača u istoj njivi. Kod kopanja kukuruza najzastupljenije su bile mlade žene, bilo je i muškaraca, ali u manjem broju. Posao je bio težak, ali veselja i pjesme nije nedostajalo, jer većinom su to bili mladi ljudi. Nešto slično kao kod kosidbe i kod kopača kukuruza bilo je važno ko će stati na prvi redak. U najviše slučajeva na prvi redak bi stajala mlada žena za koju se zna da je dobar kopač.

Moja generacija pamti kad na našim oranicama nije bilo nametnika kao što su krompirova zlatica i biljka najpoznatiji korov zvana ambrozija, u našem narodu poznatija kao karauzovača. Ti opasni nametnici i paraziti, najvjerovatnije su uvezeni sa sjemenskom robom iz prekookeanskih zemalja. Sada je pitanje da li se to dogodilo slučajno ili je bila nečija namjera da bi se mogli prodavati preparati za njihovo uništavanje.

Karakteristično za kopače, jelo se uvijek donosilo na njivu, i to dva obroka ručak i užina. Kopači su pred ručak često pogledali u pravcu otkud bi trebalo da se pojavi domaćica sa jelom. To su bila vremena kad se ručak za toliko radnika nosio na obramici. Obramica je drvena motka koja se nosi na ramenu, a jelo koje je u loncima i tepsijama zamota se u povrazaču i objesi na obramicu. Tako okićena i u čisto rublje obučena dolazila je domaćica svojim kopačima. Danas da sretnemo takvu osobu, sa takvom opremom, pomislili bi da dolazi iz nekog folklornog društva. Ako su i bila teška vremena i nemaština, domaćice su se trudile da svoje radnike dobro nahrane. Nisu žalile truda i volje da bi što bolje pripremile obroke, a u tom jelovniku je morala biti pita ili presnac. To su bili vrhunci kulinarstva, jer za tortu mi tada nismo znali.

TKANjE I PRANjE RUBLjA

Te poslijeratne godine poznate po siromaštvu i nemaštini teško je predočiti današnjoj generaciji. Cijelo društvo je oskudijevalo u odjeći, obući, platnu i drugim potrepštinama. Za jedan dio odjevnih predmeta u domaćinstvu brinule su žene. Skoro svaka porodica je sijala lan i konoplju, industrijske biljke od kojih je pravljeno platno. To je bio čitav lanac tehnoloških radnji da bi od lana dobili platno. od kojeg su se tkale košulje, gaće, vreće za žito, ponjave za prostirku i pokrivanje.

Da redom nabrojim alatke i pribor koji je bio potreban da bi od lana dobili platno. To su: stupa kojom se lan pretvara u kudelju, tu su još grebeni i trlica kojima se kudelja pročešljava, od kudelje se dobija predivo pomoću preslice i vretena. Tada se predivo uz pomoć čekrka i vitlića namotava na kaleme ili musure, a potom dolazi tkanje na napravi zvanoj natra ili stan.

Pranje takvog platna, a i ostalih odjevnih predmeta bio je jako težak posao za tadašnje žene. Riječ veš mašina tada je bila misaona imenica. Nije postojao prašak za pranje veša, sapuna je takođe bilo malo, ako ga je i bilo rijetko je kupovan jer je bio skup, a i kolike količine su bile potrebne da bi se oprao tako grubi veš. Tadašnje stanovništvo se snalazilo na svoj primitivni i jedino mogući način. Za opkuhavanje veša korištene su takozvane parjače ili parjenice. Za to je korištena veća šuplja klada koja je postavljana uspravno, visine oko jedan metar i u nju je slagan veš. Kod slaganja veša radilo se tako da jedan dio veša složimo, a onda se pospe pepelom tj. lugom pa sve tako naizmjenično dok se parjača ne napuni. Tada se sve to zalijeva ključalom vodom i to više puta jer voda na dnu parjače izlazi van. Takvim načinom pranja pepeo služi kao sredstvo za pranje, zamjena za današnji prašak za veš. Poslije opkuhavanja žene tovare veš na obramenicu i na ramenu nose do najbližeg potoka ili izvora, koji je ponekad udaljen i do kilometar. Na potoku počinje sljedeća radnja, a to je ispiranje veša. Pribor sa kojim se ispire veš je daska na koju se polaže veš i prakljača kojom se tuče po vešu uz stalno namakanje veša vodom iz potoka.

Takav opran veš žene donose kući i vješaju na motku za sušenje. Taj se posao radio ljeti, ali i zimi kad su bile najniže temperature. Iz današnje perspektive možemo zamisliti kakav je to bio mukotrpan posao. Nerijetko se mogao vidjeti i takav prizor, naročito zimi, žena sa opranim vešom na potoku dok dođe kući na vešu se uhvate ledenice.

ZABAVNI ŽIVOT NA SELU

Za zabavni život poslije Drugog svjetskog rata, pa i kasnije, može se slobodno reći da je bio buran i masovan. Poznata je činjenica toga vremena da je svaka seoska porodica imala puno djece. Privreda je bila nerazvijena, djeca neškolovana, stoga su bila primorana da ostanu na selu. Takvo stanje dovelo je do toga da su seoske sredine bile prebukirane mladim ljudima. Slobodno mogu tvrditi da je u to vrijeme svaka seoska porodica imala prosječno petoro pa i šestoro djece. Možete zamisliti postotak mladih ljudi na broj stanovnika. Mladi ljudi, kao i kod svih generacija, traže zabavu, ali je lako i organizuju jer ih je puno. Najpoznatije zabave u to vrijeme bile su takozvana seoska prela. Te zabave organizovane su obično subotom i nedjeljom naveče. Najčešća prela bila su u centru sela, u hrastiku kod stare škole. Te zabave su bile najposjećenije, jer je obično bilo prisutno cijelo selo.

Mladi ljudi su organizovali prela i po zaseocima. Prela su se odvijala uglavnom na otvorenom prostoru, a ponekad i u nečijoj kući. Na prelima se igralo kolo zvano „bruđa“ uz instrument šargiju, u kasnijim periodima šargiji su pridodavani violina i dvojinca. Muškarci su u kolu pjevali izvorne pjesme namijenjene baš za kolo. Želja za zabavom kod te mlade generacije graničila se sa fanatizmom. Mladi ljudi odlazili su na prela i u druga sela, kao u: Korove, Pjevalovac, Agiće, Miškovce, Kuljenovce itd. Razdaljina za njih bila je šala, a sve su obilazili pješice. Najveće večernje zabave bile su svadbe, a te zabave nazivane su „pir“. Na takvim zabavama često su se događale nepopularne stvari, tj. tuče. Nažalost, tuča je bilo često, uvijek je učestvovalo više osoba. One su obično završavale sa kojom razbijenom glavom drvenim kocem. ili, ne daj Bože, nož u leđima. Sutradan bi se vidjela policijska patrola u selu i oni bi obavljali svoj dio posla.

Na seoskim svadbama svatovi su se vozili u konjskim kolima, što je bilo više kola to je bila veća atrakcija i bogatija svadba. Konji su bili okićeni cvijećem i peškirima, orma za te prilike kupovana je nova ili je glancana i dotjerivana stara. Praporci na konjima su davali muzikalnost čitavoj povorci.

U to vrijeme nije bilo automobila, a i putevi su bili takvi da su jedino konjske zaprege mogle doći svakoj kući. Tada su domaćini pokazivali svoju moć u konjskim snagama. Ti događaji bili su nezaboravni za djecu, ali i za odrasle.

Najsvečanije i vrhunac seoske zabave bili su „zborovi“. Zborovima su se nazivali vjerski praznici. Na taj dan bi se išlo u crkvu, a popodne se nastavljalo sa igrom i zabavom. U našem selu to je Spasovdan i uvijek je zabava i igra bila u hrastiku. Na taj dan kolone mladih ljudi slijevale su se sa svih strana i iz svih susjednih sela. Za te prilike žene su oblačile narodnu nošnju, koja se sastojala od haljine izrađene od bijelog platna, zvana rubina. Djevojke su na glavama nosile uglavnom bijele marame, a udate žene tzv. krpe. Još jedan karakterističan odjevni predmet koji su nosile žene, bila je pregača, a to su same tkale u kućnoj radinosti. To su bili ljetni praznici, pa je i raskoš u odijevanju bila raznolika. Djevojke su mjesecima spremale odjeću baš za taj dan i tu priliku. Svima nama ti dani su ostajali kao uspomena, jer tu su se događala nova poznanstva, a trebalo se pokazati i vidjeti ko s kim ašikuje. Muškarci su se odijevali kako su znali i umjeli, jedina karakteristika za to vrijeme bila je kapa, jer bez tog odjevnog predmeta bilo je sramota doći na javno mjesto. Taj običaj poslije šezdesetih godina gubi na aktuelnosti.

Pored zabave mladih i ostalo stanovništvo ima svoje zabave, naročito u zimskom periodu. Pošto nije bilo struje, već su carovale petrolejke uz njih bi se naveče okupljao cijeli zaselak u jednoj kući i to su se zvala posijela. Na posijelu su djevojke i žene radile ručne radove tj. prele, plele, vezle, a muškarci su u većini slučajeva igrali igru zvanu „prsten“ ili „kapa“, a to su nazivi za istu igru.

Pravila igre: Igrači su podijeljeni u dvije grupe, od pribora mora biti jedanaest priglavaka (čarapa ) ili kapa pod koje jedna ekipa skriva prsten, a protivnička ekipa ima zadatak da prsten nađe. Nije svejedno da li će prsten naći u prva dva priglavka ili kasnije i na taj način se skupljaju poeni. Igra se do 101. ili 201. poena, a potom pobjednička ekipa traži od pobijeđene da izvrše neke radnje kao što su jahanje na vratilu ili ih pobjednici briju, a umjesto sapunice upotrebljavaju razmućenu čađ.

Još jedna zabava često se organizovala na selu, bila je vezana sa tradicijom i vjerom, zvala se „koledavci“ i obavljala se deset dana prije Božića . Obično bi se okupila veća grupa mladih ljudi i noću obilazila cijeli zaselak, od kuće do kuće. Ispred svake kuće sa pjesmom bi zahvaljivali i blagosiljali. Kao poklone bi dobili namirnice i to: kobasice, slaninu, brašno, rakiju, špice itd. Sve bi to sakupili u jednu kuću gdje bi se pripremilo jelo, a svi učesnici bi to pojeli i popili, a uz jelo bi se prepričavali događaji tokom obreda koledovanja.

JEZERO

U zaseoku Kladari postojalo je malo jezero, kojeg su zvali Savkino ili Simića jezero. Bilo je locirano na zemljištu koje je pripadalo porodici Simić, a prethodni vlasnik bio je Stanko Nikolić. Niko od starije generacije nije znao kad je jezero nastalo. Jezero je imalo svoj izvor koji je stalno održavao skoro isti nivo vode. Izvor je bio u samom jezeru, tako da se niotkud nije moglo vidjeti da voda dotiče. Površina jezera je bila oko 1000 do 1500 m². Najveća dubina je bila do 2 metra. Pristup jezeru bio je put kojim su mogla doći zaprežna kola.

Iako su vlasnici jezera bili porodica Simić, prećutno su jezero svojatali svi stanovnici Kladara. Svi su mislili da se priroda potrudila da nam nešto podari, pa to kolektivno treba i da koristimo, tako je i bilo. Jezero je korišćeno višenamjenski, a naročito preko ljeta. Kad su nastupile ljetne suše onda su komšije dogonile stoku da bi je napojile na jezeru. Kad bi neko od seljaka odlučio ići u šumu po drva, a imao je drvena šinska kola naveče bi kola ugurao u jezero da zabreknu tj. da šine zategnu na drvenom točku. U godinama poslije Drugog svjetskog rata jezero je služilo za kišeljenje lana i konoplje.

Da pišem o jezeru najviše me inspirisala činjenica da je služilo mnogim generacijama kao danas moderni otvoreni bazeni za kupanje. Već sam pomenuo da je priroda podarila jezero, a toj prirodi najzahvalnija su bila djeca Kladara. Svako dijete svoj prvi plivački zamah rukom načinilo je u našem dragom jezeru.

Ljetnih dana, a posebno nedjeljom ili kakvim vjerskim praznikom, skupine djece nađu se u vodi jezera. Oni najudaljeniji kreću prvi, usput im se pridružuju ostali veselo trčeći iz svojih dvorišta. Dolaskom na jezero već u hodu svlače se košulje i hlače, odlažu pod šljivu i spremno se skače u vodu uz zaglušujuću vrisku i lupanje rukama i nogama po površini vode.

Posjetioci jezera su najmlađi stanovnici zaseoka koji još ne znaju plivati ili su naučili tek par zaveslaja. Jezero je služilo kao nekakav prijemni ispit da bi se steklo pravo ići na Savu.

Sava je bila duboka, nije imala plićake gdje bi početnici naučili osnove plivanja. Na Savu su išli pretežno plivači, a djeca manjeg uzrasta i neplivači nisu ni mogli dobiti dozvolu od roditelja. Zato je jezero bilo Eldorado za mališane. Oni najmanji su u plićaku jezera, gdje je bilo najviše mulja, svojim prstićima grebali po mulju i oponašali zamahe ruku i bučno udarali nogama po vodi. Svi koji su već savladali prve vještine plivanja odlazili bi prema sredini jezera i ponosno se obazirali da li ih svi gledaju. Dječaci koji nisu bili sigurni u sebe, a htjeli su dublje u jezero , donosili su od kuće tikve. Vezali bi dvije tikve, kanapom stavljali oko prsa i spuštali se u vodu. Tikve su služile umjesto plastičnih pojaseva za plivanje. Ta dječja vriska i veselje trajali bi sve do kasno popodne, dok ne dođe vrijeme za napasanje stoke. Tada bi mališani odlazili mokrih glava i gaća, zadovoljni druženjem i napretkom u umijeću plivanja. Ponekad bi tu dječju idilu prekidao oštar glas domaćina na čijem je posjedu bilo jezero. On bi obično nedjeljom poslije ručka odmarao i spavao pod oskorušom nedaleko od jezera i kad mu dosadi dječja vika i cika malo bi povikao, a mi bi se primirili, ali moram priznati da je to bilo rijetko. Ta dječja radost što su imali svoje jezero trajala je do kraja šezdesetih godina prošlog vijeka. Vlasnici jezera su poribili jezero, a kad su htjeli izloviti ribu nisu imali pravi pribor, a i mulj i blato su zasmetali izlov. Oni se odlučuju da prokopaju kanal i jezero isuše, to se i dogodilo, ali od tada više nije bilo jezera. Posljedice nestanka jezera su te da su sljedećih par generacija ostali neplivači. Za njihov nedostatak umijeća plivanja krivo je isušeno jezero.

I dan danas kad me put nanese kraj suvog jezera obuzme me neka nostalgija za onim danima djetinjstva, u ušima mi odzvanja vriska i cika djece, bacam pogled na suvo jezero misleći da ću ugledati neku ošišanu glavu na površini vode, ili tikve kako lelujaju po vodi noseći svog junaka.

POBOLjŠANjE ŽIVOTA NA SELU

Poboljšanje života na selu počinje krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Ljudi sa sela počinju ozbiljnije da se bave poljoprivredom. Taj pomak za ostvarivanje veće proizvodnje jesu nova hibridna sjemena kukuruza i pšenice, te veća primjena umjetnih đubriva. Poljoprivrednici počinju boljom obradom zemljišta, ore se traktorima i počinje primjena herbicida za suzbijanje korova.

Kad je u selo došla struja, a to se desilo početkom sedamdesetih godina, od tada selo osjeća blagodati upotrebom novog energenta. Tada su mnoga domaćinstva sebi priuštila aparate kao što su: radio, televizija, frižider itd. Sa radijom, a naročito sa televizijom u sva domaćinstva stižu nova saznanja i nova svjetska čuda.

U početku nisu svi sebi mogli priuštiti televiziju, ali zato oni rijetki koji jesu svako veče bi imali punu kuću komšija koji su htjeli pogledati dnevnik ili kakvu humorističnu seriju. Prostorije su bile premale za sve, djeca su obično sjedila na podu ispred samog ekrana. Svi su se divili toj tehnici koja je prenosila glas i sliku u isto vrijeme, jer je do juče i obična sijalica bila san. Dolaskom struje mnoga domaćinstva rješavaju dovod vode u kuću. Voda u kući rješava još jedan važan problem, a to je korišćenje veš mašine. Nemjerljiva je zasluga pronalazača tog aparata, jer današnje domaćice nisu ni svjesne šta su podnosile njihove bake, koje nisu imale priliku da upoznaju ovu tehniku.

Počela je intenzivna gradnja kuća i drugih pomoćnih zgrada od čvršćeg materijala. Sav beton i malter miješan je ručno, a moramo priznati da su to teški poslovi. Uvođenjem struje počelo se s nabavkom mješalica za beton. To je bio izuzetan napredak za seosko stanovništvo. Koliko god su se žene obradovale veš mašini, toliko su domaćini mješalici za beton.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih još se jedna perspektiva ukazala našim ljudima iz sela. Njemačka je otvorila granice radnoj snazi iz Jugoslavije. Odmah se počelo jurišati na njemačku ambasadu i konzulate za dobivanje viza. Išlo se pojedinačno, ali i u grupama i ubrzo je cijela tadašnja zapadna Njemačka bila preplavljena radnicima iz cijele Jugoslavije. Ljudi iz sela uglavnom su odlazili na poslove u građevinarstvu. Dužim boravkom u Njemačkoj pojedini su dobivali i bolje poslove u fabrikama.

Iz sela je odlazila pretežno nekvalifikovana radna snaga sa niskim školskim obrazovanjem, bez znanja jezika. Možemo zamisliti kroz kakav pakao su prolazili ti prvi gastarbajteri, koji su morali raditi teške fizičke poslove daleko od svoje porodice. Trebalo se snaći u tuđem svijetu gdje ne znaš jezik, druga kultura življenja, i običaja, ali naš narod je fleksibilan i snađe se i u najtežim uslovima i opstane. Mnogi, kad su odlazili, planirali su zaraditi za najnužnije, da bi se zakrpale osnovne potrebe. Većina je imala potrebu za gradnjom većih i čvršćih kuća i pomoćnih zgrada, pa i kupovinom koje poljoprivredne mašine koja bi olakšala život na selu. Svi su išli sa pretpostavkom: „Kad dovoljno zaradim, vraćam se svojoj porodici i nastavljam život tamo gdje sam stao, jer od života sa porodicom i svojim narodom nema veće sreće“.

Život je nepredvidiv, ne možemo uvijek onako kako smo planirali, jer mnoge okolnosti određuju pravac kojim moramo ići. Pojedinci su radili par godina i morali se vratiti, jer porodica, koja je ostala, nije mogla bez njih. Porodicu nisu mogli voditi sa sobom, jer su to obično bili žena, djeca i stari roditelji. Oni, malo uporniji i sa drugim prilikama u porodici, ostajali su malo duže jer su imali i drugačija razmišljanja. Htjeli su da im djeca završe školu. Pošto su djeca poslije završene škole gravitirala prema gradovima, trebalo je pomoći u stambenom zbrinjavanju. Te kategorije ljudi su proveli petnaestak godina na radu u inostranstvu, tada su već ušli u zrelije godine života, pa im se nije isplatilo vraćati, već su čekali penziju koju je većina i doživjela.

Prve generacije koje su probile led i ustalile se u tuđem svijetu za sobom povlače mlade ljude iz porodice ili komšiluka koji su u puno povoljnijem položaju. Mladi ljudi, koji nemaju velike porodice, vode sa sobom žene pa i dijete ako se našlo. Oboje se zapošljavaju i žive skupa sa najužom porodicom. To je već podnošljiviji život od onog koji je podnijela prva generacija. Biti skoro cijeli radni vijek odvojen od najuže porodice, ne prisustvovati odrastanju svoje djece i ne prisustvovati svim drugim događanjima u selu kao što su svadbe, slave, krštenja djece i drugo bilo je veliko odricanje. Mi danas imamo u stranim zemljama ne drugu već i treću generaciju koja je tamo rođena, odrastala i školovala se. Odrastanjem u drugoj sredini te mlade generacije poprimaju navike i običaje tih sredina i one se postepeno asimiliraju u njih. Mladi ljudi druge i treće generacije nemaju žudnju za krajem iz koga potiču njihovi korijeni, kao što je to bio slučaj sa njihovim očevima ili djedovima.

Poslije odlaska naših ljudi u evropske zemlje, kod nas se osjetila ekspanzija u izgradnji kuća i drugih pomoćnih zgrada, jer većina je i otišla sa tom željom. Tu se u mnogo slučajeva i pretjerivalo, jer poslije završene škole djeca bi odlazila u gradove gdje su dobijala kakav takav posao. Velike kuće bi ostajale prazne, ali sami vlasnici kuća kasno bi saznali da su promašili u investiranju. Stanovnici sela, koji nisu tražili zaradu van granica, su se ozbiljno prihvatili poljo-privrede, a na ruku su im išle zadruge koje su kreditirale kooperante za uzgoj pilića brojlera i tov junadi. Te zadruge su davale povoljne kredite za izgradnju objekata, a država je posredovala pri izvozu junećeg i pilećeg mesa poznatom kupcu. To je sve u priličnoj mjeri funkcionisalo, proizvođač je bio koncentrisan samo na proizvodnju.

Osamdesetih godina, omladina koja je završavala srednje škole i zanate, se počela zapošljavati u derventskoj privredi. Godine između osamdesetih i devedesetih bile su najbolje godine tadašnje Jugoslavije. Sve ustanove su funkcionisale, privreda je radila i bila likvidna, zaposlenost na zavidnom nivou. Jedina zamjerka takvom društvu je ta što je vladao jednopartijski sistem, koji u svijetu nije uvažavan, a do kraja nije bilo riješeno nacionalno pitanje u državi. Tih godina događaju se velike političke stvari u svijetu. Pada Berlinski zid, ujedinjuju se dvije Njemačke koje su bile odvojene od 1945. godine. Sovjetski Savez se raspada, evropske i balkanske zemlje oslobađaju se uticaja Rusije i osamostaljuju se. Ovi događaji u okruženju uticali su i bili preteča raspadu Jugoslavije koja je bila složena država od šest republika i pet nacija. Političko previranje u Evropi pojedini narodi u republikama su iskoristili za zahtjev za otcjepljenje iz Jugoslavije. U tim zahtjevima podršku su dobili od većine zapadnih zemalja. Cilj zapadnih zemalja bio je ukidanje društvenog uređenja u Jugoslaviji i usitnjavanje države kao takve da bi se nad njima mogao izvršiti veći uticaj. Jugoslavija je tada imala oko 22 miliona stanovnika. Najglasniji u tim zahtjevima bile su republike Slovenija, Hrvatska, a zatim i Bosna i Hercegovina. Godine 1990. prvi put poslije Drugog svjetskog rata , na izborima učestvuje više političkih stranaka. Osnivaju se nacionalne stranke i počinje da se budi duh prošlosti. Ekstremi su jedva dočekali taj trenutak i počeo je raskol između nacija, svi su počeli da mašu nacionalnim zastavama. Obični ljudi su bili zbunjeni, jer se nisu snalazili u novim okolnostima. Stanovništvo koje je preživjelo Drugi svjetski rat bilo je zabrinuto i uplašeno, jer je bilo svjesno šta rat donosi. Ljudi iz sela, poučeni iskustvom iz Drugog svjetskog rata i činjenice kako su prošli s komšijama Hrvatima i Muslimanima, počinju pripreme za otpor ako dođe do rata, a došlo je.

Stanovništvo

Trstenci su nastanjeni stanovništvom srpske nacionalnosti, a ponekad se našla i koja porodica druge nacije. Naselje broji oko 250 domaćinstava i oko 900 stanovnika.

Nacionalnost	1991.	1981.	1971.	1961.
Srbi	861	970	994
Jugosloveni	13	7	1
Hrvati	6	19	21
Muslimani			4
ostali i nepoznato	14	2	9
Ukupno	894	998	1.029	'

Demografija
Godina	Stanovnika
1961.	1.072
1971.	1.029
1981.	998
1991.	889

Prezimena

Najčešća prezimena u Trstencima su:

• Nedić
• Milinković

Vidi još

• Opština Derventa

Literatura

• Trstenici u zadnjih 100 godina, Rade Vidaković