Udarna igla
Udarna igla (engl. Firing pin), deo mehanizma za opaljivanje vatrenog oružja koji udarcem aktivira kapislu na dnu čahure metka. Može biti deo zatvarača (kod pušaka ostraguša, poluautomatskih i automatskih pušaka i pištolja)[1] ili oroza (kod revolvera).[2]
Karakteristike[uredi | uredi izvor]
Pojava[uredi | uredi izvor]
Udarna igla kao mehanizam za opaljivanje prvi put se javila kod pušaka ostraguša početkom 19. veka. Švajcarski puškar Samuel Pauli prvi je napravio sjedinjeni metak (zrno i barutno punjenje) u papirnoj čahuri, kojoj je dodao mesingano dno sa kapislom, i konstruisao pušku ostragušu sa preklapajućim zatvaračem, u čijem se telu nalazila igla sa oprugom za opaljenje metka udarom u kapislu. Koristeći se idejom opaljenja sjedinjenog metka sa kapislom udarnom iglom, nemački puškar Johan Nikolas Drajze je 1838. konstruisao ostragušu Drajze sa cilindričnim klizećim zatvaračem, koji se ručicom pokretao u sanduku u pravcu ose cevi (napred i nazad[a]) i kao čep zatvarao cev (otuda kasniji naziv čepni zatvarač). Bravljenje (čvrsto spajanje sa sandukom) vršilo se okretanjem tela zatvarača udesno za četvrtinu kruga. Delovi za opaljivanje (igla i opruga) bili su u telu zatvarača. Opruga udarne igle automatski se zapinjala pri zatvaranju zatvarača.[1]
Kod pušaka[uredi | uredi izvor]
Prve puške sa udarnom iglom imale su dugu iglu koja je probijala kartonsku čahuru i barutno punjenje, i udarala u kapislu na postolju zrna. Takve su bile ostraguše Drajze u Pruskoj i Šaspo u Francuskoj. Takve udarne igle bile su okružene barutnim punjenjem u trenutku opaljivanja, pa su se brzo trošile i morale menjati. Zato su već od 1871. (kod pušaka Mauzer model 1871[b]) uvedeni meci sa metalnom čahurom sa kapislom na dnu (u obodu ili u sredini), pa su udarne igle postale kraće. Sličan mehanizam za opaljivanje koristi se i kod modernih pištolja i pušaka.[1]
Kod revolvera[uredi | uredi izvor]
Revolveri su dobili udarne igle na orozu posle uvođenja metaka sa metalnom čahurom, oko 1870. godine.[2]
Napomene[uredi | uredi izvor]
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v Nikola Gažević, Vojna enciklopedija 10, Vojnoizdavački zavod, Beograd (1976), str. 676
- ^ a b Nikola Gažević, Vojna enciklopedija 8, Vojnoizdavački zavod, Beograd (1974), str. 146-147