Hronologija radničkog pokreta i KPJ 1938.
◄ 1920—1929. | |
1940—1949. ► |
Hronološki pregled važnijih događaja vezanih za Radnički pokret Jugoslavije i Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ), kao i opšta politička dešavanja koja su se dogodila u Kraljevini Jugoslaviji tokom 1931. godine.
Januar[uredi | uredi izvor]
17. januar[uredi | uredi izvor]
- U Berlinu, kancelar Trećeg rajha Adolf Hitler primio predsednika Vlade Kraljevine Jugoslavije Milana Stojadinović, koji je boravio u poseti Nemačkoj. Hitler je od tvrdio da na Balkanu ima samo ekonomske interese i tražio da Jugoslavija bude mirna i pristane na politiku popuštanja i sarađivanja sa Silama Osovine.[1]
21. januar[uredi | uredi izvor]
- U Parizu održan sastanak CK KPJ, kome su prisustvovali Josip Broz Tito, Rodoljub Čolaković, Sreten Žujović, Ivan Krndelj i Prežihov Voranc, na kome je prihvaćeno pismo Kominterne od 17. decembra i zaključeno da rukovodstvo KPJ radi do razrešenja, a da glavnu odgovornost za rad snosi Tito. Na sastanku je usvojen izveštaj Rodoljuba Čolakovića o stanju u zemlji, odakle se vratio nekoliko dana ranije i doneta odluka da Tito obavesti Kominternu o antipartijskom i frakcionaškom radu Ivana Marića i Labuda Kusovca.[2]
Februar[uredi | uredi izvor]
7. februar[uredi | uredi izvor]
- U Moskvi, u toku „staljinovih čistki“, uhapšen Filip Filipović (1878—1938), jedan od osnivača KP Jugoslavije, njen sekretar od juna 1919. do avgusta 1920. i dugogodišnji član njenog najužeg rukovodstva. On je 1932. povučen iz političkog života, nakon čega je živeo u Moskvi, gde se bavio naučno-publicističkim radom i predavao na Katedri za lenjinizam na KUMNZ. Bio je uhapšen pod optužbom da je učesnik trockističko-diverzantskih terorističkih organizacija i da se bavio propagandom trockizma, ali kako nikada nije bio „trockista” pretpostavlja se da je uhapšen zbog negodovanja povodom hapšenja i streljanja starih boljševika poput Zinovjeva i Buharina. Početkom aprila je na montiranom suđenju osuđen na smrt i potom streljan. Rehabilitovan je 3. oktobra 1957. odlukom Vrhovnog suda Sovjetskog Saveza.
Mart[uredi | uredi izvor]
12. mart[uredi | uredi izvor]
- Treći rajh izvršio „anšlus” priključenje Austrije. Odmah po priključivanja, nacisti su započeli sa nizom diskriminatorskih mera prema manjinama, među kojima i Koruškim Slovencima. Nakon anšlusa, u Beču je bio ugašen punkt KPJ, koji je tamo delovao.[3]
25. mart[uredi | uredi izvor]
Septembar[uredi | uredi izvor]
11. septembar[uredi | uredi izvor]
- U Nikšiću, organizovana proslava šesdesetogodišnjice oslobođenja od Turaka, tokom koje je centralna svečanost bila otvaranje železničke pruge Nikšić—Bileća, na železničkoj stanici Nikšić. Prema ranije dogovoru, prugu je trbalo da otovori predsednik Vlade Milan Stojadinović, a ova svečanost je trebala da politika manifestacija snage Jugoslovenske radiklane zajednice u Crnoj Gori, pred pretstojeće decembarske izbore. Na dan otvaranja pruge, ispred železničke stanice u Nikšiću okupilo se više hiljada ljudi, koji su skandiranjem i uzvikivanjem parola protiv Vlade i vladajućeg režima, onemogućili Stojadinovića da govori, čime se spontani doček pretvorio u masovne demonstracije protiv režima ekspoatacije, socijalnog i nacionalnog ugnjetavnja, koje nisu mogle da spreče ni jake policijske snage, za ovu priliku dovedene iz čitave Zetske banovine. Stojadinović je potom prešao u zgradu gimnazije, sa čijeg je balkona svojim pristalicama održao planirani govor, dok se okupljenim građanima ispred železničke stanice obratio Marko Vujačić, narodni poslanik Zemljoradničke stranke, rodom iz Nikšića. Članovi Komunističke partije Jugoslavije, aktivno su sa drugim opozicionim strankama, učestvovali u okupljanju naroda i onemogućavanju Stojadinovićog govora.[4]
Decembar[uredi | uredi izvor]
11. decembar[uredi | uredi izvor]
- Odražni izbori za Narodnu skupštinu Kraljevine Jugoslavije (sedmi i poslednji izbori u Kraljevini Jugoslaviji), na kojima je od 4.080.286 birača glasalo njih 3.039.041 (74,48%). Opozicija je i dalje bila nezadovoljna izbornim zakonom, koji je ostao nepromenjen od 1931. i ponovo je istupila u zajedničkoj koaliciji — „Blok narodnog sporazuma“. Nosilac liste udružene opozicije bio je Vlatko Maček, a nosilac vladine liste (Jugoslovenska radikalna zajednica), bio je predsednik Vlade Milan Stojadinović. Na izborima je učestvovala i profašistička organizacija ZBOR Dimitrija Ljotića. Rezultat izbora bio je sledeći — „Vladina lista“ osvojila je 1.643.783 glasova (54,08%) i 306 mandata, a lista „Ujedinjene opozicije“ 1.364.527 glasova (44,9%) i 67 mandata, pošto je izborni zakon favorizovao listu koja osvoji prostu većinu glasova). Narodna skupština formirana nakon izbora, bila je suspendovana odlukom Namesništva, nakon potpisivanja Sporazuma „Cvetković-Maček“, 26. avgusta 1939. godine.[5]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Hronologija 1 1980, str. 261.
- ^ Tito 4 1982, str. 315.
- ^ Hronologija 1 1980, str. 262.
- ^ Hronologija 1 1980, str. 266.
- ^ Hronologija 1 1980, str. 267.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije. Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta. 1963. COBISS.SR 54157575
- Hronologija revolucionarne delatnosti Josipa Broza Tita. Beograd: Export-press. 1978. COBISS.SR 50094343
- Hronologija radničkog pokreta i SKJ 1919—1979. tom I 1919—1941. Beograd: Narodna knjiga; Institut za savremenu istoriju. 1980. COBISS.SR 1539739342
- Josip Broz Tito sabrana djela — tom IV. Beograd: Izdavački centar „Komunist”. 1982. COBISS.SR 75723788
- Istorija Saveza komunista Jugoslavije. Beograd: Izdavački centar „Komunist”; Narodna knjiga; Rad. 1985. COBISS.SR 68649479