Grčki krst

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
grčki krst

Grčki krst kao hrišćanski simbol nastao je istočnom hrišćanstvu, i aktivno se koristio u pravoslavnom kulturno-istorijskom okruženju. Poznat je kao "crux immissa quadrata". Ima krakove jednake dužine. Osobito je korišćen od strane pravoslavne crkve i ranog hrišćanstva. [1] U prošlosti krst je pored religijske korišćen i u umjetničke svrhe, kao šara na ukrasima, odeći, zgradama, nakitu. Nije poznato kada je ovaj tip krsta nastao. U predhrišćansko vrijeme jednokraki krst javlja se na grčkom i trakijskom novcu 540. p.n.e.[2] Korišćen je i u Egipatu, na odeći ili nakitu, dok se za religijske svrhe koristio egipatski krst ankh.[3]

grčki krst na zastavi Banovine Bosne

U srpskoj heraldici grčki krst javlja se na grbovima vlastele, nakitu, odjeći, na crkvenoj arhitekturi i brojnim drugim mjestima. Banovina Bosna koristila je grčki krst na državnoj zastavi i simbolima. Na pečatu bana Stefana Drugog Kotromanića, vidi se ban u viteškom oklopu na konju, koji nosi bosansku zastavu sa grčkim krstom na koplju uz još dva ista takva krsta na konjskoj aši. Prvi kralj Bosne, Stefan Tvrtko kao ban koristi iste simbole.[4]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Arhitektura[uredi | uredi izvor]

Plan hrama Svetoga Save u Beogradu u obliku grčkog krstsa.

Mnogo pravoslavnih crkva izgrađeno je na osnovu grčkog krsta. Inicijalno, u Istočnom Rimskom carstvu crkve su imale bazilični plan. Počevši od 5. vijeka, ovaj model je zamenjen planom centriranim u obliku slobodnog krsta. Plan crkvi sa grčkim krstom često je pokriven kupolom. Hram Svetog Save u Beogradu izgrađena je po ovom planu.[5]

Ovaj tip plana crkve takođe se sreće i u katoličkoj crkvi. Primjera radi bazilika Svetog Marka u Veneciji iz 10. vijeka.

Plan bazilike Svetog Marka u Veneciji u obliku grčkog krsta.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ćirić 2009, str. 50.
  2. ^ Ćirić 2009, str. 139, 161.
  3. ^ Grčki krst
  4. ^ Acović 2008, str. 212.
  5. ^ Ioanna Rapti, « Comprendre l'art byzantin », in Collectif, Grèce continentale, Paris, Hachette, coll. « Guide bleu », 2017, p. 144.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]