Ponosnik

Skulptura kiridžije (Zlatiborski brzi voz) prema slici iz 1934. na Zlatiboru

Ponosnik, u srednjovjekovnoj karavanskoj terminologiji, naziv je slovenskog porijekla, a predstavljao je naoružanu vlašku pratnju. Pored pažljivog pričvršćivanja tovara za samar svojih žigosanih konja i stalne kontrole tovara u toku puta (za što su ponosnici bili odgovorni po obavezi „bona ligamina“) vodeći posebno računa pri prelasku potoka i rijeka (da se roba ne „okupa“ kako kažu ugovori) pretpostavlja se da su nosili luk, tulac sa strelicama, štit i mač. : dužnost im je bila i da čuvaju i brane karavan od razbojnika , po cijenu života. Nijesu snosili odgovornost (kao ni kramar) za sudbinu robe prilikom napada na karavan izvršen od strane mnogo jačeg protivnika : nekog velikaša ili vojske (što se često spominje u ugovorima, kao viša sila –„ vis maior“). Ponosnik je primao naređenja od svog starješine: kramara (primićura ). Kramar je opet bio podređen kapetanu (capitaneus turmae) ukoliko se kao predstavnik gradske vlasti nalazio u karavanu i trgovcu (čija se roba prenosila). Ugovorima je određivan broj Vlaha koji mogu pratiti karavan ili je samo napomenuto da promićur (kramar) treba da povede potreban broj ljudi. Jedan karavan koji je sa sedamdeset dva konja putovao za Lim, pratilo je dvije stotine ponosnika. Ponosnici su bili Vlasi, iz predjela današnje Crne Gore i Hercegovine i nije im dopuštano da se u prolazu zadržavaju duže u svojim katunima (obično jedan dan ). Postoji, na primjer, podatak o jednom karavanu za Trgovište : mogao se zadržati u katunu primićura i njegovih ponosnika, pod Durmitorom, na Jezerima (Drobnjaci ) najviše tri dana. Za dva karavana iz 1386. godine, koja su putovala za Prijepolje, Vlasi su se u svom katunu mogli zadržati samo jedan dan.

Ljude koji su održavali trgovinsku razmenu sa dolaskom Turaka pozvali su kao kiridžije.

Literatura

• Mihailo Dinić: „Dubrovačka srednjovekovna karavanska trgovina“ –„ Jugoslovenski istoriski časopis“ 3 (1937) 119-146 i SKZ Beograd, 1978.