Slavomir

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Slavomir je bio vladar Velikomoravske kneževine (871). Predvodio je pobunu protiv Franaka koji su anektirali Moravsku tokom zatočeništva njegovog rođaka Svatopluka I. [1].

Rani život[uredi | uredi izvor]

Slavomir je, prema Letopisu Fulde, bio pripadnik moravske vladarske dinastije [2]. Izgleda da je bio učenik svetih Kirila i Metodija koji su 863. godine stigli u Moravsku gde su osnovali visokoškolsku ustanovu.[3][4]

Moguće je da je Slavomir bio jedan od „visokih talaca” koje je njegov rođak Rastislav, vojvoda moravski, predao Francima 864. godine, jer je te godine episkop Otgar od Ajhštata dodelio imanje u blizini Franačko-moravske granica sa izvesnim Slovenom, Sleimarom, čije ime može biti varijanta pisanja njegovog imena. Može se zamisliti da je Luj Nemački, kralj Istočne Francuske, stavio Slavomira-Slejmara pod nadzor biskupa Otgara i dao mu imanje kao prebenda, a on je služio kao zalog za Rastislavovu lojalnost.

Pobuna protiv Franaka[uredi | uredi izvor]

Rastislava je uhapsio i predao Francima njegov rođeni nećak, Svatopluk, 869. ili 870. godine.[5] Međutim, sam Svatopluk je uhapšen 870. godine po naređenju sina Luja Nemačkog, Karlomana, koji je postavio dva franačka gospodara, Vilijama i Engilšalka, da vladaju Moravskom.[5] Verujući da je Svatopluk mrtav, Moravci su izabrali Slavomira za svog vladara. Pošto je Slavomir već bio sveštenik, njegov izbor verovatno ukazuje da je moravska vladarska dinastija do tada ostala bez muških naslednika.

Pošto je Slavomir bio u pobuni, Karloman je odlučio da primeni zajedničku strategiju korišćenja jednog „varvarskog“ vođe da vodi rat protiv drugog. U tu svrhu pustio je Svatopluka iz tamnice, i poslao ga nazad u Moravsku sa velikom bavarskom vojskom da svrgne Slavomira.[6] Jednom na bojnom polju, međutim, Svatopluk je napustio franačke redove, udružio se sa Slavomirom i porazio vojsku koju je upravo napustio. Nakon toga je Svatopluk ponovo postao neprikosnoveni vladar Moravske[5].

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kirschbaum 2007, str. 254
  2. ^ Goldberg 2006, str. 309
  3. ^ Vlasto 1970, str. 69
  4. ^ Kirschbaum 2007, p. xxiv.
  5. ^ a b v Kirschbaum 2007, str. 28
  6. ^ Goldberg 2006, str. 310

Literatura[uredi | uredi izvor]