Hijerarhija izvora prava

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Hijerarhija izvora prava sastoji se od materijalnih i formalnih izvora prava. Materijalni izvori prava su društvene činjenice i snage koje stvaraju pravo, zbog kojih pravo ima sadržinu kakvu ima, dok bi formalni izvori prava bili oblici u kojima se izražavaju opšti pravni akti, tj. Pravni akti koji sadrže opšte pravne norme. Formalni izvori prava nisu isti u svim pravnim potecima, niti su isti u istom poretku. Glavni izvor prava, zakon, počinje preovlađivati sa pojavom kapitalizma, pre toga je glavni izvor prava bio običaj. Danas u tom pogledu postoje dva tipa prava, kontinentalno-evropsko, gde dominira pisano pravo i zakon i anglosaksonsko, gde dominira običaj i precedent. Izvore prava možemo podeliti u tri vrste: državni, nedržavni i mešoviti. Država daje nadležnost izvesnim subjektima da stvaraju izvore prava i zato su njihovi izvori posredno državni. Pošto država određuje šta je izvor prava, ona određuje i njihovu hijerarhiju.

Klasifikacija i hijerarhija izvora prava:

  • Ustavni zakoni, tj. Ustavi
  • Opšte priznata pravila međunarodnog prava i ratifikovani međunarodni ugovori
  • Zakoni parlamenta
  • Podzakonski propisi
  • Autonomno pravo, tj. akti društvenih organizacija
  • Običaji
  • Odluke sudova

Hijerarhija izvora prava[uredi | uredi izvor]

Različiti izvori prava su međusobno koordinirani u sistem, tako da je moguće odrediti vrednost, tj. pravnu snagu različitih normativnih akata u njihovim međusobnim odnosima. Ti odnosi su, po pravilu, hijerarhijski, to su odnosi nadmoćnosti i subordinacije, u tom smislu što jedna norma preteže nad drugom; izuzetno, to mogu biti odnosi jednakosti (di parità), odnosi u istoj ravni, kad je dopušteno da dva, ili više izvora uređuju istu materiju, s tim da jedan od njih ne preteže nad drugim (u takvim slučajevima odnosi se regulišu na načelu konkurencije, ili separacije).

Ustav[uredi | uredi izvor]

Na vrhu hijerarhijske lestvice izvora prava se nalaze Ustavni zakoni, tj. Ustavi, koji pretežu nad svim drugim materijalnim zakonima. Svaki materijalni zakon, koji je iz oblasti Ustavne materije, je Ustav u materijalnom smislu, dok je samo onaj materijalni zakon Ustav u formalnom smislu koji ima nadzakonsku pravnu snagu. Postoje slučajevi kada je Ustavom predviđeno da se samo Ustavom mogu urediti izvesna pitanja, npr. prema Ustavu Republike Srbije od 1990. godine „Grb, zastava i himna Republike Srbije utvrđuju se po postupku predviđenom za promenu Ustava“ (član 5). Ovakvi slučajevi se nazivaju Ustavnim rezervatima (riserva di legge constituzionale), a to znači da su odnosna pitanja izuzeta iz normativne nadležnosti obične zakonodavne vlasti.

Opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava i potvrđeni međunarodni ugovori[uredi | uredi izvor]

Opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava i potvrđeni međunarodni ugovori sastavni su deo pravnog poretka Republike Srbije i neposredno se primenjuju. (član 16, stav 2, ustav RS). Potvrđeni međunarodni ugovori moraju biti usaglašeni sa Ustavom. Odmah ispod Ustavnih zakona i Ustava su zakoni koje donosi parlament i akti izjednačeni sa zakonima (delegirani zakoni i dekreti-zakoni), koji raspolažu svojstvom koje se određuje kao „snaga zakona“ (l’efficacia di legge formale), koja se sastoji od dve vrste posledica:

  1. Posledice abrogacije, norme koje donose zakonodavci i norme koje su sa njima izjednačene abrogiraju ukidanje, ili opoziv, derogiraju ukidaju ili ograničavaju ili menjaju sve zakonske norme i sve dotad postojeće propise.
  2. Posledice nepovredivosti (inderogabilità), koja se svodi na to da norme koje donosi zakonodavac i norme koje su sa njima izjednačene ne mogu biti izmenjene, derogirane i abrogirane, osim posredstvom drugih normi koje donosi zakonodavac, ili aktima sa njima izjednačenim.

Zakoni[uredi | uredi izvor]

Zakoni parlamenta i akti koji su po svojoj pravnoj snazi sa njima izjednačeni ne mogu uređivati pitanja koja su već ustavom uređena, ili su rezervisana za uređivanje ustavom, niti mogu biti u suprotnosti sa ustavom i ustavnim zakonima.

Zakoni se se dele na:

  1. Zakon u materijalnom smislu – akt koji sadrži opštu i apstraktnu normu
  2. Zakon u formalnom smislu – kao akt koji nezavisno od karaktera norme potiče od zakonodavnog organa.

Ustavi mnogih zemalja predviđaju materiju koju može urediti samo zakonodavac, to su takozvani zakonodavni rezervati (reserve di legge ordinaria), iz kojih je isključena svaka normativna aktivnost izvršne vlasti. Zakonski rezervati mogu biti apsolutni i relativni. Apsolutni su kada materije koje u njih spadaju moraju u svim vidovima biti regulisane zakonom. Relativni su kada Ustav rezerviše za zakon samo pravce i temelje u odnosnoj materiji, sa tim da dopušta da u okviru smernica sadržanih u Ustavu odnosna materija može biti upotpunjena različitim normativnim izvorima.

Podzakonski propisi[uredi | uredi izvor]

Ovu kategoriju predstavljaju državni opšti pravni akti, niži od zakona. Ti akti mogu da sadrže, bilo opšte norme, bilo pojedinačne norme. Ove akte obično donose organi izvršne vlasti, najčešće vlada, ili šef države, ali to mogu biti i drugi subjekti, zavisno od svakog konkretnog pozitivnog prava. Svima njima je zajedničko da su slabije pravne snage od zakona, tj. da su hijerarhijski niži od zakona, zbog čega mu ne smeju protivrečiti. Postoje tri glavne kategorije ovog propisa:

  1. Podzakonski propisi predstavničkih organa (statuti, odluke, zaključci, naredbe, poslovnici i sl.)
  2. Podzakonski propisi organa izvršne i upravne vlasti (uredbe, odluke, uputstva, opšta rešenja, pravno obavezni načelni stavovi...)Uredba je najvažniji podzakonski propis koji donosi vlada, ili šef države. Uredbe izvršne vlasti ne mogu izmeniti, derogirati, ili abrogirati zakone parlamenta
  3. Podzakonski akti organa pravosuđa (u našem pravu sudovi nemaju to pravo).

Autonomno pravo[uredi | uredi izvor]

Različite društvene organizacije donose svoje akte, kojima propisuju norme o ponašanju svojih članova. Takve norme postaju pravne norme, a ako su opšte i izvori prava. Takvo pravo koje stvaraju društveni subjekti u krajnjoj liniji država sankcioniše. Ono se zasniva na temelju i okvirima pravnih ovlašćenja koje je odredio nadležni državni organ. Primeri autonomnog prava: kolektivni ugovori o radu, statuti preduzeća i drugi akti unutrašnje regulative.

Običaji[uredi | uredi izvor]

Običaj pripada tipu nepisanog prava. Običaj se formira na osnovu trajnog i jednoobraznog ponašanja, praćenog ubeđenjem da je to ponašanje pravno obavezno (P. Virga). Dva su konstutivna elementa pojma običaja:

  1. Spoljašnji (materijalni) element, koji se sastoji iz niza trajno i jednoobrazno ponavljanih ponašanja.
  2. Unutrašnji (psihološki) element, koji se sastoji u rasprostranjenom ubeđenju da se običajna norma mora poštovati, jer je to ponašanje pravno obavezno („opinion iuris seu necessitatis) (S. Foderaro).

Zakon i podzakonski akti pretežu kao izvori prava nad običajem. Ipak, kada treba primeniti jednu izričitu pisanu normu koje je neodređena, ili sadrži praznine, radi preciziranja i dopunjavanja takve norme, običaj kojim se to čini dobija snagu jednaku onoj normi koju treba promeniti, pod uslovom da običaj nije protivan drugim pravnim propisima, moralnim načelima i načelima pravnog poretka.

Običaj nije autonoman izvor prava u odnosu na zakon, jer je taj zakon akt u kojem običaj nalazi svoj obavezni oslonac. To ne znači da treba prihvatiti teoriju prema kojoj se običaju priznaje snaga samo pod pretpostavkom da se norma pravnog poretka na njega izričito poziva.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • „Uvod u pravo“ – prof. dr. Dragan Mitrović
  • „Uvod u pravo“ – prof. dr. Kosta Čavoški i Radmila Vasić
  • „Ustavno pravo“ – prof. dr. Ratko Marković