Šablon:Sjajni članci/2
Didje Drogba[uredi izvor]
_(cropped).jpg)
Didje Iv Drogba Tebili (fr. Didier Yves Drogba Tébily; Abidžan, 11. mart 1978) bivši je fudbaler iz Obale Slonovače, koji je igrao na poziciji napadača. Bivši je kapiten i najbolji strijelac u istoriji reprezentacije Obale Slonovače. Najviše vremena proveo je u Čelsiju, za koji je postigao 164 gola i četvrti je najbolji strijelac kluba u istoriji, kao i najbolji strani strijelac. Izabran je za najboljeg igrača Čelsija ikada od strane navijača, u anketi koju je sproveo klupski časopis 2012. godine, a u kojoj je učestvovalo oko 20.000 navijača. Takođe, izabran je u idealni tim kluba za deceniju 2010—2020. u anketi koju je časopis sproveo 2020. godine. U izboru za najboljeg Afričkog fudbalera svih vremena po izboru časopisa Africa Top sports našao se na četvrtom mjestu, iza Samjuela Etoa, Džordža Vee i Rožea Mile. Bio je poznat po svojoj fizičkoj snazi, brzini, sposobnosti u vazduhu, snažnim i preciznim udarcima, kao i kontroli lopte. Dobio je nagradu za afričkog fudbalera godine dva puta, dok je u izboru četiri puta bio na drugom mjestu po čemu je rekorder, tri puta je bio na trećem mjestu po čemu je takođe rekorder, a rekorder je i po broju izbora u najbolja tri afrička fudbalera godine sa ukupno devet.
Juniorsku karijeru počeo je sa deset godina, a sa 18 godina je počeo profesionalnu karijeru u Le Manu, koji se tada takmičio u Drugoj ligi Francuske. Godine 2002. prešao je u Gengan, a nakon što je u sezoni 2002/03. postigao 17 golova na 34 utakmice, prešao je u Olimpik Marselj, gdje je sezonu 2003/04. završio kao treći strijelac lige sa postignutih 19 golova i pomogao je timu da dođe do finala Kupa UEFA.
U julu 2004. prešao je u Čelsi za 24 miliona funti, čime je postao najskuplje plaćeni fudbaler iz Obale Slonovače u istoriji. U sezoni 2004/05. prvoj u klubu, osvojio je Premijer ligu, prvu za Čelsi nakon 50 godina. U sezoni 2005/06. pomogao je klubu da osvoji drugu titulu zaredom, dok je u sezoni 2006/07. postao prvi igrač koji je postigao gol u finalima FA Kupa i Liga Kupa u istoj sezoni i izabran je u idealni tim godine u izboru FIFPro za 2007. U martu 2012. godine, postao je prvi afrički fudbaler koji je postigao 100 golova u Premijer ligi. Dva mjeseca kasnije, postigao je gol u pobjedi protiv Liverpula u finalu FA Kupa, čime je postao prvi igrač u istoriji koji je postigao gol u četiri finala FA Kupa. U maju iste godine, postigao je gol za izjednačenje u 88. minutu u finalu Lige šampiona protiv Bajern Minhena, a zatim je postigao odlučujući gol za pobjedu na penale i prvu titulu prvaka Evrope za Čelsi. Nakon osam godina, napustio je klub na ljeto 2012. i prešao je u Šangaj Šenhua, gdje je proveo šest mjeseci, a zatim je prešao u Galatasaraj, za koji je postigao gol za pobjedu u finalu Kupa Turske 2013. Nakon dvije godine, na ljeto 2014. vratio se u Čelsi. Sa odigranih deset finala sa klubovima, osvojenih deset trofeja i postignutih deset golova, opisan je kao „ultimativni igrač za velike utakmice“. Godine 2015. prešao je u kanadski Montreal impakt, gdje je proveo dvije sezone i postigao 23 gola na 41 utakmici. Godine 2017. prešao je u Finiks rajzing, čiji je bio jedan od vlasnika. Za klub je odigrao 26 utakmica i postigao 17 golova, a na ljeto 2018. završio je karijeru, sa 40 godina. Na dan 21. aprila 2022. uvršten je u Kuću slavnih Premijer lige.
Za reprezentaciju Obale Slonovače igrao je u periodu od 2002. do 2014. godine, a imenovan je za kapitena 2006. godine. Bio je član tima na Svjetskom prvenstvu 2006. prvom za reprezentaciju, na kojem je postigao i prvi gol za reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu u istoriji. Predvodio je tim do dva finala Afričkog kupa nacija: 2006. i 2012. a oba puta je Obala Slonovače izgubila na penale, od Egipta i Zambije. Bio je kapiten na Svjetskim prvenstvima 2010. i 2014. na kojima je Obala Slonovače oba puta ispala u grupnoj fazi. Na dan 8. avgusta 2014. završio je reprezentativnu karijeru, a sa postignutih 65 golova na 105 utakmica, najbolji je strijelac u istoriji Obale Slonovače.
I u toku i nakon završetka karijere, bavio se društvenim problemima u Africi, a igrao je ključnu ulogu u postizanju mira u svojoj domovini u toku Građanskog rata 2005. Godine 2007. imenovan je za ambasadora dobre volje u programu Ujedinjenih nacija za razvoj, dok je u decembru 2018. godine postao potpredsjednik međunarodne organizacije Mir i sport. Našao se na spisku 100 najuticajnijih ljudi na svijetu u izboru časopisa Time 2010. godine, dok je 2020. dobio nagradu predsjednika Uefe.