Anomija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Anomija (grč. a- = ne i vομος = zakon) je pojam koji je uveo francuski sociolog Emil Dirkem da bi označio pomanjkanje, suspenziju ili neefikasnost društvenih normi, zakona, propisa i vrednosti koje dovodi do dezorganizacije i destabilizacije društva, kao i do konfuzije u moralnoj svesti pojedinca, a često i do delinkventnog ponašanja. Do stanja anomije dolazi u periodima društvene i političke krize, ratova i buna, kao i u vremenima društvene tranzicije kada više ne važe ranije norme i tradicionalne vrednosti a nove još nisu uspostavljene, što dovodi do pometnje i dezorijentacije članova društva u traganju za socijalno poželjnim obrascima ponašanja.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Durkheim, Émile. (1893). The Division of Labour in Society
  • Durkheim, Émile. (1897). Suicide
  • Marra, Realino (1987). Suicidio, diritto e anomia. Immagini della morte volontaria nella civiltà occidentale. Napoli: Edizioni Scientifiche Italiane. 
  • Realino Marra, "Geschichte und aktuelle Problematik des Anomiebegriffs", Zeitschrift für Rechtssoziologie, XI-1, 1989, 67-80.
  • Marco Orru. "The Ethics of Anomie: Jean Marie Guyau and Émile Durkheim", British Journal of Sociology, Vol. 34, No. 4 (Dec., 1983), pp. 499-518
  • Riba, Jordi (1999). La Morale Anomique de Jean-Marie Guyau'. L'Harmattan. ISBN 978-2-7384-7772-9. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

  • "Anomie" discussed at the Émile Durkheim Archive