Lepila u grafičkoj industriji

С Википедије, слободне енциклопедије

Lepila u grafičkoj industriji su čiste supstance ili smeše koje se zbog svoje osobine adhezije koriste za slepljivanje materijala kao što su papir ili polimeri.

Definicija lepila[уреди | уреди извор]

Lepila su čiste supstance ili smeše supstanci organskog ili neorganskog porekla koje su pogodne za spajanje predmeta napravljenih od istih ili različitih materijala. Ona omogućavaju čvrstu i trajnu vezu između slepljenih predmeta pri čemu ne menjaju oblik i osobine materijala koji se lepe.[1]

Osobine lepila[уреди | уреди извор]

Supstance koje se koriste kao lepila moraju da imaju izraženu adheziju prema materijalima koje spajaju, ali i koheziju i hemijsku i termičku stabilnost da bi veza koju stvaraju bila kvalitetna.

Podela lepila[уреди | уреди извор]

Lepila koja se koriste u grafičkoj industriji dele se na:

  • lepila u užem smislu
  • veziva

Lepila u užem smislu se koriste za povezivanje predmeta sa obrađenim površinama.

Veziva se koriste za povezivanje predmeta nepravilnog oblika čije površine nisu prethodno obrađene.

Lepila u užem smislu[уреди | уреди извор]

Lepila u užem smislu mogu se podeliti prema sledećim kriterijumima:

  • poreklu
  • temperaturi primene
  • oblasti primene.[1]

Teorija lepljenja[уреди | уреди извор]

Pri kontaktu lepila i predmeta koji se slepljuju dolazi do privlačenja molekula lepila i molekula u površinskom sloju predmeta. Sile privlačenja između različitih vrsta molekula su adhezione sile. Vezivanje lepila za površinu predmeta je rezultat specifične i mehaničke adhezije.

Proces lepljenja[уреди | уреди извор]

Ovaj proces se sastoji iz četiri faze:

  1. priprema lepila za nanošenje
  2. priprema površina predmeta koji se slepljuju
  3. nanošenje lepila na površine
  4. spajanje površina na koje je naneto lepilo.[2]

Primena lepila u grafičkoj industriji[уреди | уреди извор]

U grafičkoj industriji koriste se:

  • lepila na bazi prirodnih polimera biljnog porekla
  • lepila na bazi prirodnih polimera životinjskog porekla
  • lepila na bazi sintetskih polimera
  • termoreaktivna lepila
  • termolepila.

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ а б Jovanović, Slobodan (2005). Tehnologija grafičkog materijala za treći razred grafičke škole. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. стр. 72—84. ISBN 86-17-13103-9. 
  2. ^ Krgović, Milorad (2005). Grafički materijali. Beograd: TMF. стр. 189—195. ISBN 86-7401-212-4.