Zapaljivost
Zapaljivost je sposobnost nekog materijala da počne sa sagorevanjem i da se održava u stanju sagorevanja kada je izložen delovanju izvora toplote. Zapaljivost se kvantifikuje sprovođenjem testova zapaljivosti. Rangiranje materijala prema zapaljivosti se koristi kod ugradnje materijala u građevine, prilikom definisanja zahteva koje materijali trebaju ispuniti da bi se ugrađivali, za definisanje načina na koji se zapaljivi materijali prevoze, itd.[1]
Klasifikacija materijala prema zapaljivosti[уреди | уреди извор]
Prema evropskoj klasifikaciji, materijali koji se ugrađuju u objekte se dele u sedam klasa. Klasifikacija se daje na osnovu rezultata odgovarajućih testova. Klase materijala prema zapaljivosti su: A1, A2, B, C, D, E i F. Materijali koji spadaju u klase A1, A2 i B ne doprinose razbuktavanju, materijali klase C doprinose razbuktavanju nakon 10 minuta, materijali klase D doprinose nakon 2 - 10 minuta, materijali klase E za manje od 2 minute. Materijali klase F su oni koji se ne mogu svrstati u prethodne kategorije.
Otpornost na požar[уреди | уреди извор]
Otpornost materijala na požar se kvantifikuje kao vreme za koje materijal ili proizvod zadovoljava zadane kriterije (npr. dostizanje dozvoljenog povećanja temperature na strani koja nije izložena požaru, gubitak integriteta - prodor plamena, itd.). Otpornost na požar se određuje laboratorijskim testovima ili računskim metodama.
Reference[уреди | уреди извор]
- ^ „The Guide to The Globally Harmonized System of Classification and Labelling of Chemicals (GHS). Occupational Safety & Health Administration, U.S. Department of Labor.”. Архивирано из оригинала 02. 07. 2007. г. Приступљено 03. 12. 2016.