Ameba

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Ameba
crtež vrste Amoeba proteus
Naučna klasifikacija e
Domen: Eukaryota
Tip: Amoebozoa
Klasa: Tubulinida
Porodica: Amoebidae
Rod: Amoeba
Bory de Saint-Vincent 1822

Ameba (lat. Amoeba) je tipski rod heterotrofnih protista iz carstva Amoebozoa. Na osnovu ovog roda, sve ćelije promenljivog oblika i svi protisti koji se kreću pseudopodijama nazvani su ameboidnim.

Karakteristike[uredi | uredi izvor]

Amebe (Rhizopoda) su dobile ime od grčke reči amoibe (promena), zato što je njihovo telo u neprekidnom menjanju. Neprekidno menjanje proističe otuda što je njihovo telo gola protoplazmatična masa. Centralni deo tela naziva se endoplazma i ispunjena je zrncima, a spoljašnji sloj je nešto zadebljao i naziva se ektoplazma. Taj sloj protoplazme praživotinja ima niz sinonima kao što su periplast i pelikula. Spoljašnji sloj je sastavljen od membranoznih struktura koje obrazuju granične površine prema spoljašnjoj strani. Smatra se da je to još jedan sloj jednostruke osnovne membrane prožete mikrotubulama. Amebe reaguju na mnoge fizičke i hemijske stimulanse u svojoj sredini, krećući se ka njima (pozitivni taksis) ili udaljujući se od njih (negativan taksis). Mogu biti jednojedarne ili višejedarne.

Kretanje i disanje[uredi | uredi izvor]

Kretanje organizma ima poseban karakter i označeno je imenom ameboidno kretanje. Ameboidno kretanje karakteriše se lagano prelivanje tela sa jednog mesta na drugo. U određenom delu amebinog omotača pojavljuje se malo ispupčenje ektoplazme, koje se izdužuje i u njega ulazi, kao da se istiskuje, deo endoplazme. Taj deo tela nosi naziv pseudopodija ili lažna nožica. Ispružena pseudopodija se može povući nazad i iščeznuti. Prilikom kretanja, ameba izliva pseudopodije u određenom smeru (često ka hrani), usled čega se celo telo preliva u pravcu ispruženih pseudopodija, napuštajući prvobitni položaj.

Broj i mesto obrazovanja pseudopodija variraju. Pseudopodije imaju prstaste oblike, relativno su kratke, tupe i ne granaju se. Pokretljivost i brzina kretanja ameba zavise od čitavog niza faktora od kojih su izrazito važni: temperatura, intenzitet svetlosti i prisustvo hrane. Pored pseudopodija kao organe za kretanje pojedine amebe koriste i bičeve. Disanje se odvija površinom tela.

Ishrana i izlučivanje[uredi | uredi izvor]

Ameba, pri kretanju nailazi na sitne čestice (zrna peska, jednoćelijske alge, druge praživotinje i bakterije). Ako su dovoljno male, ameba ih pri dodiru obuhvata sa svih strana i unosi unutrašnjost. Nesvarljivi delovi se izbacuju, dok hranljive čestice ostaju i bivaju okružene osnovnom membranom i kapljicom tečnosti, uglavnom enzima koje izlučuje citoplazma. Na taj način se u endoplazmi stvaraju mehurići za varenje ili hranljive vakuole. Ovakav način ishrane je fagotrofan. Unošenje hrane i izbacivanje nesvarenih delova odvija se površinom tela.

Pored hranljive vakuole u telu amebe postoji i kontraktilna (pulzativna) vakuola. Ona predstavlja kapljicu tečnosti koja se periodično povećava i zatim, kada dostigne određenu zapreminu kontrahuje i izbacuje svoj sadržaj u spoljašnju sredinu. Kontraktilna vakuola ima funkciju lučenja i smatra se da ima ulogu aparata za regulisanje osmotskog pritiska. Slatkovodne vrste imaju jednu kontraktilnu vakuolu koja je u vidu jednostavnog meška.

Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]

Razmnožavanje teče polno ili bespolno.

  • Bespolno razmnožavanje se odlikuje binarnom fisijom, pri kojoj se jedro deli, bez nestajanja jedrove membrane, ćelija se izdužuje, stezanje započinje na polovima ćelije i od jedne ćelije obrazuju se dve. Pored binarne deobe kod ameba srećemo još i multipnu (višejedarnu) deobu kao i pupljenje, što su takođe tipovi bespolnog razmnožavanja.
  • Polno razmnožavanje odlikuje plazmotomija i singamija.

U nepovoljnim uslovima ameba se učauri, stvara cistu (tzv. incistiranje). Tada metabolička aktivnost biva svedena na minimum, a zadebljali zid ciste omogućava preživljavanje pri takvim uslovima.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Brajković M. Zoologija Invertebrata I, 2001.
  • Krunić M. Zoologija beskičmenjaka, 1995.
  • Vrbaški Lj. Mikrobiologija, 1993.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]