Bitka kod Mons-en-Pevela

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bitka kod Mons-en-Pevela
Deo Flandrijskog rata
Vreme18. avgust 1304.
Mesto
južno od Lila, Francuska
Ishod Francuska pobeda
Sukobljene strane
 Kraljevstvo Francuska
Flandrija
Jačina
12.000 konjanika
100.000 pešaka
100.000 pešaka
Žrtve i gubici
300 vitezova
9.000 pešaka
11 vitezova
4.000 pešaka

Bitka kod Mons-en-Pevela, između francuske vojske i okupljenih odreda pobunjenih flandrijskih gradova, bila je deo Flandrijskog rata (1297-1305). Završena je francuskom pobedom.[1]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

U Flandrijskom ratu, kod Mons-an-Pevela (južno od Lila) je 18. avgusta 1304. došlo do sudara između francuske vojske pod Filipom IV Lepim i Flamanaca, građana Briža, Genta, Ipra, Lila i Kurtrea. Hroničari, očigledno, preteruju višestruko pridajući prvima 12.000 konjanika i 100.000 pešaka, a drugima 100.000 pešaka i više; sigurno je samo da su se, u osnovi, sudarili vitezovi-kopljanici i pešaci.[1]

Bitka[uredi | uredi izvor]

Flamanci, naoružani pretežno kopljima, dočekali su protivnika na padini visa u zbijenim redovima. Za zaštitu iz pozadine podigli su kolski logor, osobenost ove bitke. Borbu su počeli đenovljanski samostrelci na francuskoj strani, pa su potom vitezovi krenuli uzbrdo, ali su zastali pred flamanskim zidom kopalja, a potom se pod vatrom samostrelaca povukli van njihovog dometa. Flamanci su zatim ispadali u grupama od nekoliko desetina ljudi, a to su činili i Francuzi, upadajući u protivničke redove. Bitka je tako nastavljena obostranim iznurivanjem. Pred veče je napao sav flamanski borbeni poredak. No, posle početnih uspeha, Flamanci su potisnuti na polazni položaj, odakle su se povukli na Lil.[1]

Posledice[uredi | uredi izvor]

Flamanci su izgubili 4.000 poginulih pešaka i 11 vitezova, a Francuzi 18 barona, 300 vitezova i 9.000 pešaka. Broj poginulih pešaka, izgleda preterano, naročito u Francuza. [1]

Bitka kod Mons-an-Pevela svedoči da su se građanske milicije mogle odupreti u masi na položaju, pa i pobeđivati kao kod Kurtrea, kada su vitezovi neoprezno jurišali na njih, ali da nisu bile sposobne za dužu iznuravajuću borbu, niti za borbu u rasutom poretku.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 5), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1971), str.572-573