Vlajkov spomenik

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Vlajkov spomenik nalazi se u sklopu manastira Čukljenik, u porti crkve, kraj samog hrama. Podignut je Vlajku Radenkoviću (Stojanoviću), koji je bio narednik regularne srpske vojske i veliki borac zaslužan za oslobođenje Leskovca i celog kraja, a rodom je iz Golešnice kod Aleksinca. Poginuo je u Vučju, 22. decembra 1877. godine.[1]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Vlajko Stojanović dospeo je sa ratnim zadatkom u Leskovac u najkritičnijim trenucima oko oslobođenja Leskovca 1877. U prvoj dekadi decembra te godine, Turci su masovno napuštali Leskovac u paničnom strahu od srpske oslobodilačke vojske i Rusa, kako je to u Leskovac preneseno iz Prokuplja od onih Turaka koji su otuda bežali. Odbegli do Grdeličke klisure, do Kopašnice, leskovački Turci su zastali i čekali da vide rasplet događaja, a za to vreme Leskovac je bio u velikom uzbuđenju i nedoumici: Turci otišli, a vojske nema, u gradu bezvlašće i komešanje. Tada su sami Leskovčani, mahom čorbadžije, sa Neškom Mitrovićem na čelu, uspostavili izvesnu vlast; izbegli leskovački Turci iz Kopašnice predstavljali su opasnost jer je bilo moguće da će se vratiti. Leskovčani su tada demonstrirali pomoću trikova da u Leskovcu ima vojske, opkoljavali su stražom Leskovac, palili velike vatre na Rudarskoj Čuki i Hisaru. U takvom nesigurnom i opasnom stanju, Arbanasi sa Golaka su se podigli da priđu Turcima stadioniranim kod Kopašnice pa da zajednički uđu u Leskovac. U takvom kritičnom stanju pojavio se Vlajko Stojanović, otišao u Veterničko Porečje, podigao narod na ustanak i sa oko trista ustanika sačekao arbanaški bašibozuk, zatvoren u Dilaver-begovu kulu, porazio i primorao ih da se povuku, ali je i sam poginuo. Leskovčani su bili veoma zahvalni ovom junaku koji je sprečio možda jedan veliki pokolj u nemoćnom i bez odbrane gradu Leskovcu. No, i pored visoke ocene žrtve koju je dao Vlajko Stojanović, Leskovac je čekao punih 30 godina da mu grob u Čukljeniku obeleži trajnim spomenikom, 1907. godine.

Izgled[uredi | uredi izvor]

Spomenik je visok 3,25 metara, u vidu piramide i sa svih strana utisnut je tekst sa podacima o ovom borcu. Na jednoj strani stoji napisano: „Ne nam, ne nam no imenu tvojemu”. Na zapadnoj strani: „Ovde leži četovođa Vladimir sin Stojana i Stane Radenković rođen u Galešnici, okr. aleksinački, 14. septembra 1850 god”. Na južnom delu je zapisano: „Poginu u borbi za svoga kralja, veru i otadžbinu 22. decembra 1877 god. braneći se sa ustašama sr. leskovačkog u Vučju. Večna mu pamet”. Na istočnom delu spomenika su sledeći podaci: „Beleg ovaj podiže mu blagodarni narod sreza Leskovačkog rukovođen svojim vrlim sr. načelnikom Milanom Stefanovićem. Slava mu”.[2]

Ostala je zabeležena pesma:

Zvono, zvoni, glas se čuje,
Majka sina sa'ranjuje:
— Sine Vlajko, medna usta,
Ostade ti kuća pusta.
Mrtva glava progovara:
— Neje, majke, kuća pusta,
Kuću će mi drugi kući.

U pesmi se produžuje dijalog između mrtvog Vlajka i njegove majke i na kraju pesme je zaključak:

Neje, majke, sablja pusta,
Sablju će mi drugi paše,
No je, majke, majka pusta,
Više majka nema Vlajka!

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Trajković, Dragoljub (1977). Iz prošlosti Leskovca i okoline: studije i članci. Narodni muzej. 
  2. ^ Leskovački zbornik XIII (1973). str. 18.

Literatura[uredi | uredi izvor]