Noel Doerti

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Noel Doerti
Datum rođenja26. decembar 1940
Datum smrti26. decembar 2008

Noel Doherti (26. decembar 1940 – 26. decembar 2008)[1] je bio severnoirski lojalistički aktivista koji je bio blizak sa Ijanom Pejslijem tokom Pejslijevih ranih godina u politici. Bio je vođa protestantskih dobrovoljaca u Alsteru i bio je u zatvoru zbog svog učešća u nabavci eksploziva za tu organizaciju.

Rane godine[uredi | uredi izvor]

U školi, Doherti je bio poznat po svom kalvinističkom fundamentalizmu i imao je česte žestoke svađe sa svojim drugovima iz razreda oko prirode takvih pitanja kao što su stvaranje i bezgrešno začeće, pri čemu je Doherti odbijao da prihvati bilo kakvo odstupanje od doslovnog tumačenja Biblije.[2] Privučen fundamentalizmom, Doherti se pridružio kongregaciji Rejvenhila Rouda Slobodne crkve u Alsteru 1956. i ubrzo se zbližio sa njenim vođom, velečasnim Ijanom Pejslijem.[3] Takođe se pridružio Ulsterskoj specijalnoj policiji („B specijalci“) otprilike u isto vreme kada ih je smatrao bedemom protestantizma u Severnoj Irskoj.[2]

Pejslijev saveznik[uredi | uredi izvor]

Iako je Doherti imao samo 16 godina kada je Ulsterska protestantska akcija osnovana, 1956. godine, Pejsli je nominovan za mesto u izvršnom telu novoformiranog pokreta.[4] Doherti je takođe predvodio još jednu Pejslijevu inicijativu, grupu koju je Pejsli tajno osnovao 1963, ali koju je javno vodio Doherti, da bi koordinirala opoziciju Terensu O’Nilu u okviru Oranžista. Pejsli se odvojio od Reda tri godine ranije, ali je Doherti ostao član i tako je izabran za vođu nove inicijative.[4] Po zanimanju štampar, Doherti je nadgledao osnivanje Pejslijevog sopstvenog štamparskog koncerna.[3] Godine 1965. kupio je polovnu štampariju i osnovao Puritan Printing Pres, koja je proizvodila Pejzlijevu literaturu, uključujući i njegove novine Protestantski telegraf.[5]

Ulsterski protestantski dobrovoljci[uredi | uredi izvor]

Godine 1966. došao je na ideju da se uspostavi Odbor za odbranu ustava u Alsteru kao upravno telo od dvanaest vodećih lojalista Ulstera, koje je trebalo da bude povezano sa Ulsterskim protestantskim dobrovoljcima (UPV).[6] Doherti je imenovan za lidera UPV-a nakon što je uspostavljen sam pokret.[7] Prema Pejslijevim instrukcijama, trebalo je da uspostavi „odele“ UPV-a, zasnovane na podelama parlamentarnih izbornih jedinica, širom Severne Irske, iako je Doherti ubrzo počeo da ih naziva „ćelijama“ i dao embrionalnom pokretu visoko militarizovanu strukturu.[8] Doherti je takođe pokušao da kupi zalihe oružja za UPV, osećajući da će biti potrebni u budućem ustanku predvođenom Pejslijem. Kasnije je tvrdio da Pejsli, koga je nazvao „naš Mojsije“, nije imao pojma o ovim planovima i tvrdio je da ne bi verovao Pejsliju sa saznanjem da UPV gradi arsenal.[9]

Doherti je ubrzo predstavljen Džejmsu Maršalu, koji je rekao da može da snabdeva Dohertija i UPV eksplozivom i dogovoren je sastanak na kome je Doherti bio u pratnji Bilija Mičela. Eksploziv će biti upotrebljen 1969. godine kao deo serije bombaških napada u kojima su pripadnici UPV izazvali male eksplozije na električnoj stanici Kaslrej, veštaćkom jezeru Silent Valley i još jednoj električnoj stanici u okrugu Donegol.[10] Mičel, koji je bio član Volonterskih snaga Ulstera, odbacio je napade, tvrdeći da je sve što je Doherti imao bilo „nekoliko štapića gela koji bi stari farmer koristio da raznese panjeve“, ali su bombaški napadi ipak izazvali negodovanje.[10] Doherti se takođe pridružio UVF-u i upoznao je druge članove UVF-a sa Maršalom da tu grupu snabde istom tehnologijom za pravljenje bombi. Nabavio je eksploziv za UVF na putu Šenkil, ali tokom transakcije vizit karta koja je pripadala njegovom saradniku Džejmsu Mardoku je pronađena je od strane Kraljevske policije u Alsteru. Doherti je ubrzo povezan sa incidentom i uhapšen zbog svoje umešanosti. Osuđen je na dve godine zatvora 18. oktobra 1966. godine. UVF je javno demantovao da je Doherti bio član njihove organizacije.[11]

Doherti je bio zatvoren u zatvoru Crumlin Road Gaol. Na dan njegovog zatvaranja, Pejsli je održao govor ispred zatvora u kome je negirao svako saznanje o Dohertijevim prestupima, pre nego što je objavio da je odmah izbačen iz UPV i UCDC.[12] Dohertijevu poziciju sekretara UCDC preuzeo je Herkules Malon, čiji je brat Frank već bio blagajnik pokreta. Obojici će kasnije biti suđeno za svoje uloge u kampanji bombardovanja 1969. godine.[13]

Kasnije godine i nasleđe[uredi | uredi izvor]

Nakon puštanja iz zatvora, Doherti je nestao iz vidokruga i pričalo se da je emigrirao u Južnu Rodeziju, a zatim u Južnu Afriku pod aparthejdom da se bori protiv „terorista“.[14] Na kraju je osnovao sopstvenu štampariju u Južnoj Africi.[15] Piter Tejlor je na kraju otkrio da živi u Engleskoj 1990-ih, koji ga je intervjuisao dok je istraživao njegov dokumentarac i knjigu Lojalisti. Doherti se nakon intervjua vratio privatnom životu i ponovo je postalo nepoznato gde se nalazi.

Bio je ozloglašen kao teoretičar zavere i propovedao je da postoji ogromna zavera između Katoličke crkve, glavnih denominacija protestantizma, ekumenskog pokreta, vlade Republike Irske i Ujedinjenog Kraljevstva, komunista, pa čak i elemenata unutar Alsterske unionističke partije. Njegove teorije zavere su preuzeli Vilijam Mekgrat, osnivač Tare, i Džon Mekig, koji je osnovao brojne grupe uključujući Odbrambeno udruženje Šenkila, Crvene ruke komandosa i Partiju nezavisnosti Alstera.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Noel Docherty : Obituary
  2. ^ a b Thomas Hennessey, Northern Ireland: The Origins of the Troubles, Gill & Macmillan, 2005, p. 54
  3. ^ a b Steve Bruce, Paisley: Religion and Politics in Northern Ireland, Oxford University Press, 2007, p. 80
  4. ^ Moloney, Paisley, p. 115
  5. ^ Moloney, Paisley, p. 120
  6. ^ Bruce, Paisley, pp. 80–81
  7. ^ Jim Cusack & Henry McDonald, UVF, Poolbeg, 1997, p. 18
  8. ^ Taylor, Loyalists, p. 36
  9. ^ Taylor, Loyalists, p. 37
  10. ^ a b Bruce, Paisley, p. 81
  11. ^ Cusack & McDonald, UVF, p. 67
  12. ^ Taylor, Loyalists, p. 39
  13. ^ Moloney, Paisley, p. 178
  14. ^ Peter Taylor, Loyalists, Bloomsbury, 2000, p. 30
  15. ^ Moloney, Paisley, p. 135