Норвудски градитељ

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Norvudski graditelj
Ilustracija iz 1903.
Nastanak i sadržaj
Orig. naslovThe Adventure of the Norwood Builder
AutorArtur Konan Dojl
ZemljaUjedinjeno Kraljevstvo
Jezikengleski
Izdavanje
Datum1903.
Hronologija
PrethodnikPrazna kuća
NaslednikLikovi plesača

„Norvudski graditelj” (engl. The Adventure of the Norwood Builder) je jedna od 56 pripovedaka o Šerloku Holmsu koje je napisao Artur Konan Dojl i druga je priča u zbirki kratkih priča Povratak Šerloka Holmsa. Objavljena je u američkom časopisu Collier's 31. oktobra 1903, kao i u britanskom časopisu The Strand Magazine u novembru iste godine.[1]

Radnja[uredi | uredi izvor]

Šerloka Holmsa i dr Votsona posećuje „nesrećni Džon Hektor Makfarlan”, mladi advokat iz Blekhita koji je optužen za ubistvo jednog od svojih klijenata, graditelja Džonasa Oldakra. Makfarlan objašnjava Holmsu da je Oldakr došao u njegovu kancelariju samo dan ranije i zamolio ga za pomoć u sastavljanju testamenta. Na sopstevno iznenađenje, Makfarlan je video da ga je Oldakr imenovao za jedinog naslednika, ali ne može ni da zamisli zašto bi to učinio. Taj posao odveo je Makfarlana u Oldakrovu kuću u Donjem Norvudu, gde je morao da pregleda neka dokumenta, nakon čega se tu navodno dogodilo ubistvo. Makfarlan je otišao prilično kasno i odseo je u lokalnoj gostionici. Tvrdi da je sledećeg jutra u vozu pročitao o ubistvu u novinama. U novinama je saznao da je policija izdala poternicu za njim.

Dokazi protiv mladog Makfarlana su prilično osuđujući. Njegov štap je pronađen u Oldakrovoj sobi, a požar je ugašen odmah ispred u kojem je gomila suvog drveta izgorela do pepela, zajedno sa mirisom spaljenog mesa. Čini se više nego verovatnim da je Makfarlan počinio zločin, posebno pošto je poznato da je on bio tamo negde u to vreme. Inspektor Lestrad likuje u očiglednom saznanju da je on, za razliku od Holmsa, na pravom putu. Holms započinje sopstvenu istragu odlaskom u Blekhit. Ovo zbunjuje Lestrada, koji je očekivao da će on prvo otići u Norvud. Makfarlanova majka, Holms saznaje, jednom je bila verena za Oldakra godinama ranije, ali kasnije nije želela ništa da ima sa tim čovekom kada je saznala koliko je okrutan: jednom prilikom je oslobodio mačku u utočištu za ptice.

Nakon što je ispitao rukom pisane beleške koje je Oldakr dao Makfarlanu kako bi se prenele na pravno prihvatljiv jezik, Holms smatra da su napisane na veoma nasumičan način kao da piscu nije stalo do onoga što piše. Razlike između čitljivog rukopisa i nerazumljivih žvrljotina sugerišu Holmsu da je „testament” napisan na brzinu u vozu, pri čemu je čitko pismo predstavljalo zaustavljanja na stanicama. Takođe, utvrđeno je da su Oldakrovi finansijski poslovi bili pomalo čudni. Nekoliko čekova na značajne iznose, iz nepoznatih razloga, nedavno je poslato gospodinu Kornelijusu. Otkriće Oldakrovih dugmadi za pantalone u pepelu od vatre ne oslobađa Makfarlana. Holms se plaši najgoreg; „Svi moji instinkti idu u jednom pravcu, a sve činjenice u drugom.” Ipak, Holms ima moć zapažanja koja sugeriše da Oldakrova domaćica namerno krije informacije.

Holms ispituje otisak palca, ilustracija iz 1903. godine
Oldakr se pojavljuje, ilustracija iz 1903. godine

Lestradovo likovanje dostiže vrhunac kada se u Oldakrovoj kući pronađe krvav otisak palca koji odgovara Makfarlanovom palcu. Međutim, Holms postaje sasvim siguran da se sprema nešto vrlo lukavo, jer je samo dan ranije pregledao taj deo kuće, a otisak palca tada sasvim sigurno nije bio tamo. Pošto je Makfarlan bio u zatvoru od hapšenja u Ulici Bejker 221b, Holms zaključuje da neko pokušava da ih prevari. Holms podmeće mali požar u jednoj prostoriji kuće sa malo slame i kaže trojici Lestradovih policajaca da viču „Vatra!” Lestrad i Votson su prilično zapanjeni onim što se dalje dešava: Oldakr izlazi živ iz skrivene odaje na kraju hodnika, gde je Holms zaključio da to mora biti merenjem hodnika, u pokušaju bega od vatre. Oldakr je odmah uhvaćen.

Otkriveno je da je Makfarlanova optužba za njegovo ubistvo bila deo osvetničke kampanje protiv žene koja je godinama ranije odbacila Oldakra, mlade Makfarlanove majke. Oldakr pokušava da predstavi svoje postupke kao praktičnu šalu, ali biva priveden, zajedno sa domaćicom kao saučesnicom. Holms olako ljuti svog rivala što je zanemario Blekhit, gde je došao do ključnih informacija. Što se tiče gospodina Kornelijusa, koji je primio veliki deo Oldakrovog novca, Holms zaključuje da je to verovatno bio pseudonim koji je koristio sam Oldakr, koji je vodio dvostruki život sa konačnim ciljem da odbaci svoj identitet kako bi mogao da započne novi život. Bankovni račun „gospodina Kornelijusa” zapleniće Oldakrovi poverioci. Oldakr se zaklinje na osvetu Holmsu, koji mirno odbacuje pretnje. Holms napominje Lestradu da je Oldakrova zavera bila skoro savršena. Ipak, otišao je korak predaleko time što je ostavio otisak palca (sa voštanog pečata koji je Makfarlan pritisnuo), misleći da će to stvoriti još strašnije dokaze, nakon što je Holms već pregledao prostoriju u kojoj je pronađen. „Želeo je da poboljša ono što je već bilo savršeno”, kaže Holms, „i tako je sve upropastio”.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Dojl je živeo u Južnom Norvudu od 1891. do 1894. godine, ali Norvud gde Oldakr živi je Donji Norvud, takođe poznat kao Zapadni Norvud. Jedina veza između priče i Južnog Norvuda je da Oldakr koristi železničku stanicu u Južnom Norvudu. Makfarlan provodi noć u pabu „The Anerley Arms”, koji još uvek postoji i koji ima zapušten gornji sprat (više ne prima goste preko noći) i promenio je upravu.[2][3]

Ovo je jedna od retkih priča o Holmsu u kojima otisak prsta daje dobar trag o prirodi problema. Ideju za reprodukciju voštanog otiska palca osmislio je Bertram Flečer Robinson (1870–1907), koji je takođe pomogao u nastajanku romana Baskervilski pas (1901).[4]

Na početku priče, Votson pominje dva nezabeležena slučaja koja je Holms istraživao otprilike u isto vreme kada ovaj:

  • „Slučaj papira bivšeg predsednika Murilja”, koji je Dojl kasnije napisao pod imenom „Visterija lodž”.
  • „Šokantna afera holandskog parobroda Frisland”, koja je labavo inspirisala epizodu radio-serije Nove avanture Šerloka Holmsa[5] iz 1944. i film iz 1945. Put za Alžir, a u oba ostvarenja je Bejzil Ratbon tumačio ulogu Holmsa.
  • Pozivanje na profesora Morijartija prednjači priči. „Sa tačke gledišta stručnjaka za kriminal”, rekao je gospodin Šerlok Holms, „London je postao izuzetno nezanimljiv grad od smrti pokojnog ožalošćenog Morijartija”. Morijarti se pominje u dve druge priče iz 1903. godine: „Nestanak desnog krila” i „Prazna kuća”.

Istorija objavljivanja[uredi | uredi izvor]

Pripovetka je prvi put objavljena u američkom časopisu Collier's 31. oktobra 1903, a u britanskom časopisu The Strand Magazine je izdata u novembru iste godine.[6] Priča je objavljena sa sedam ilustracija Frederika Dora Stila u časopisu Collier's i sa sedam ilustracija Sidneja Padžeta u časopisu The Strand Magazine.[1] Uvrštena je u zbirku kratkih priča Povratak Šerloka Holmsa,[1] koja je objavljena u SAD u februaru 1905, kao i u Velikoj Britaniji u martu iste godine.[7]

Adaptacije[uredi | uredi izvor]

Film i televizija[uredi | uredi izvor]

Priča je adaptirana kao kratki nemi film objavljen 1922. godine, koji je bio deo filmskog serijala u kome je Eje Norvud glumio Šerloka Holmsa. Pored njega su se pojavili Hjubert Villis kao dr Votson, Siril Rejmond kao Džon Makfarlan i Tedi Arundel kao inspektor Hopkins.[8]

Televizijska serija Avanture Šerloka Holmsa sa Džeremijem Bretom bila je verna originalnoj priči sa izuzecima. U ovoj adaptaciji, Oldakr ubija i spaljuje skitnicu, ali u knjizi odbija da prizna kakvo je meso spaljeno. Zatim, gospođa Makfarlan je odnedavno udovica, dok je u knjizi njen suprug živ, ali odsutan. Dalje, Votson umesto Holmsa otkriva plaćanja do Kornelijusa. Konačno, Holms, umesto Lestrada, upozorava Makfarlana da njegove reči mogu biti upotrebljene protiv njega.

U prvoj epizodi druge sezone serije Elementarno, Holms pominje „Norvudskog graditelja” kao slučaj na kojem su on i Lestrad radili u Londonu.

Radio i audio drame[uredi | uredi izvor]

Radio-adaptacija ove priče emitovana kao epizoda američke radio-serije Avanture Šerloka Holmsa. Epizodu je adaptirala Edit Mejzer i emitovana je 13. aprila 1931, sa Ričardom Gordonom kao Holmsom i Lijem Lovelom kao dr Votsonom.[9]

Mejzerova je takođe adaptirala ovu priču kao epizodu američke radio-serije Nove avanture Šerloka Holmsa, sa Bejzilom Ratbonom kao Holmsom i Najdželom Brusom kao Votsonom, koja je emitovana 17. novembra 1940. godine.[10]

Feliks Felton je adaptirao priču za stanicu BBC Home Service kao deo radio-serije iz 1952–1969, u kojoj je Karlton Hobs glumio Holmsa i Norman Šeli se pojavio kao Votson, sa Feltonom kao inspektorom Lestradom i Džonom Ternbulom kao Džonasom Oldakrom. Ova adaptacija je emitovana 7. oktobra 1954. godine.[11]

Priča je adaptirana kao epizoda pod nazivom „Priča o graditelju iz Norvuda” u seriji radio-adaptacija sa Džonom Gilgudom u ulozi Holmsa i Ralfom Ričardsonom kao Votsonom. Epizoda je emitovana na BBC Light programu 23. novembra 1954. i NBC radiju 20. februara 1955. godine.[12]

Audio drama zasnovana na priči objavljena je 1971. na jednoj strani LP ploče, kao jedan od nekoliko snimaka sa Robertom Hardijem kao Holmsom i Najdželom Stokom kao Votsonom. Dramatizovali su je i producirali Majkl Hardvik i Moli Hardvik.[13]

„Norvudski graditelj” je dramatizovan za BBC Radio 4 tokom 1993. godine od strane Berta Kulsa, kao deo radio-serije iz 1989–1998. u kojoj su glumili Klajv Merison kao Holms i Majkl Vilijams kao Votson. Pored njih su se pojavili Piter Sallis kao Džonas Oldakr, Donald Dži kao inspektor Lestrad i Dejvid Holt kao Džon Makfarlan.[14] U ovoj verziji, zbog promene stava prema slavi (stečenoj na putovanju po Tibetu tokom njegove „smrti”), Holms, na početku, obaveštava Votsona da „više ne sme biti priča” ali da Votson treba da nastavi da vodi beleške o svojim slučajevima i da ih skladišti za moguće buduće objavljivanje. Takođe, nakon njegovog hapšenja, Oldakr otkriva da je i on verovao da je Holms mrtav.

Priča je 2007. adaptirana kao epizoda Klasičnih avantura Šerloka Holmsa, serijala u američkoj radio-emisiji Imagination Theatre, u kojoj su glumili Džon Patrik Louri kao Holms i Lorens Albert kao Votson, sa Rikom Mejem kao Lestradom.[15]

Ostali mediji[uredi | uredi izvor]

Roman Zaboravljeni heroji (1998) iz Višbounskih misterija upućuje na „Norvudskog graditelja”.

Reference[uredi | uredi izvor]

Napomene
  1. ^ a b v Cawthorne 2011, str. 112
  2. ^ „The Anerley Arms Hotel”. Geograph Britain and Ireland. Pristupljeno 23. 8. 2014. 
  3. ^ „The Anerley Arms”. Sam Smiths. Pristupljeno 23. 8. 2014. 
  4. ^ Spiring, Paul (2007). „The Hound of the Baskervilles (Part I)”. Bertram Fletcher Robinson Online. Arhivirano iz originala 26. 7. 2014. g. Pristupljeno 23. 8. 2014. 
  5. ^ Dickerson (2019), p. 146. Epizoda je nazvana „Parobrod Frisland” i emitovana je 27. novembra 1944.
  6. ^ Smith 2014, str. 118
  7. ^ Cawthorne 2011, str. 110
  8. ^ Eyles, Alan (1986). Sherlock Holmes: A Centenary CelebrationNeophodna slobodna registracija. Harper & Row. str. 131. ISBN 0-06-015620-1. 
  9. ^ Dickerson 2019, str. 28
  10. ^ Dickerson 2019, str. 96
  11. ^ De Waal, Ronald Burt (1974). The World Bibliography of Sherlock HolmesNeophodna slobodna registracija. Bramhall House. str. 384. ISBN 0-517-217597. 
  12. ^ Dickerson (2019), pp. 285–286.
  13. ^ De Waal, Ronald Burt (1974). The World Bibliography of Sherlock HolmesNeophodna slobodna registracija. Bramhall House. str. 412. ISBN 0-517-217597. 
  14. ^ Bert Coules. „The Return of Sherlock Holmes”. The BBC complete audio Sherlock Holmes. Pristupljeno 12. 12. 2016. 
  15. ^ Wright, Stewart (30. 4. 2019). „The Classic Adventures of Sherlock Holmes: Broadcast Log” (PDF). Old-Time Radio. Pristupljeno 16. 6. 2020. 
Izvori

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]