Početak feudalnih odnosa u Duklji

Šema ranofeudalne organizacije u Duklji.

Kmetovski odnosi u ranom srednjovjekovnom periodu nijesu bili čvrsto sprovedeni. Narod je imao učešća u državnim poslovima, preko sabora kao i savjetovanja sa kraljem, banovima i županina, za razliku od kasnijeg, razvijenog feudalnog doba.

Hijerarhijski sistem po Barskom rodoslovu

Prema nepouzdanom Barskom rodoslovu (opis Odluke Sabora na Duvanjskom polju) hijerarhijski sistem je sljedeći:

Kralj

Kralj je stajao na čelu države. Iz mnogih mjesta u Barskom rodoslovu, uočljivo je da bi vladar u ranofeudalnoj državi bio izabran, na državnom saboru. U stručnoj literaturi, vladari u dukljanskoj državi često su precjenjivani. Čak i tvrdnje da je vladarska vlast bila nasledna, suprotna je sa pominjanjem izbora istih. Vladar nije vlasnik držvnog zemljišta. Vršio je određene funkcije i imao određena prava. On djelove države u toku života ne dijeli svojoj braći – kao svojinu, već na njih prenosi određena prava i određene funkcije. Tako, kada se kaže da je neki vladar podijelio državu na više djelova svojim krvnim srodnicima (braći ili sinovima) ne misli se da su postajali vlasnici tog zemljišta. Oni vrše prava i funkcije u tim djelovima države i mogu biti vlasnici više ili manje zemlje u sasvim drugom djelu države.

Plemstvo

Pisac Barskog rodoslova navodi „principes et omnes populi“, odvajajući plemstvo od naroda (populus) ali i od vojnika (milites). Prorijeklo jednog dijela plemstva je u ratničkim družinama (grupa vojnika okupljena oko nekog istaknutog ratnog vođe). Zaslužni ratnici su kao nagradu često dobijali robove, ali i zemlju (pa i manje oblasti). Na drugi način, plemstvo su sticali vladarski rođaci i plemenski poglavari (župan, satnik) zauzimanjem određenih administrativnih položaja i dobijanjem mogućnosti da kupovinom ili otimanjem dođu u posjed većih komompleksa plodnog zemljišta. Najbolje su prolazili banovi i župani.

Ban

Ban („id est ducem“) je najčešće brat vladara („ex suius consaguineis fratribus“). U oblastima države, imali su najznačajnije funkcije. Banov satnik je ubirao danak i predavao ga banu. Ovaj bi polovinu zadržavao za sebe, a polovinu predavao kralju.

Župan

Župani („id est comites“) kao srž lokalnog plemstva, podložni su banu, a birani su među najplemenitijim iz oblasti kojima je upravljao ban. Najbolje su prolazili, zadržavjući za sebe veliki dio tributa i stvarali materijalne osnove za kupovanje posjeda. Župani su preko svojih satnika ubirali danak. Zadržavali bi trećinu za sebe, a dvije trećine slali kralju (nijesu bili obavezni na davanje banu).

Satnik

Satnici („id est cunturiones“) su takođe pripadali istaknutijem lokalnom plemstvu. Ubirali su danak za banove i župane. Pedesetnici i desetnici se kriju se takođe pod opštim imenom „milites“.

Narod

Narod (populus; gens) se u istorijskim izvorima dosta puta pominje u cilju poziva na okupljanje radi ratovanja. Npr. „Čudomir je sakupio svoje rođake i narod Travunije...“ ; „Časlav sakupi narod i vojsku...“ Ne može se prihvatiti mišljenje da riječ „populus“ predstavlja vojsku i da je samo ona imala pravo da prisustvuje saborima. Nije jasno da li se naziv „gens“ odnosi na narod, odnosno ima isto značenje kao „populus“ ili se odnosi na pleme. Narod je odlučivao na saborima, ali je vladar ili upravnik pojedine oblast u nekim slučajevima tražio i primao savjete od naroda, vjerovatno najviđenijih predstavnika bratstava ili plemena. Npr. Legečovi sinovi su se savjetovali sa ocem „i narodom“ („et populo“).

Vojska

Naziv „vojska“ (milites) je označavao članove ratničkih družina i vojne zapovjednike, kao i administrativne zapovjednike koji su vodili naoružani narod u rat.

Robovi (otroci)

Ropski rad, makar u formi kolonata, bio je prisutan u Duklji i zadržao se naročito u gradovima. Zadržavanje ove kasnoantičke institucije u gradovima, novoformiranom plemstvu je osiguravalo prosperitet stečenih dobara, jer pokmećavanje brojnih seljaka još nije bilo sprovedeno. Obično su ratni zarobljenici bili pretvarani u robove i dijeljeni vojnicima, tim prije što su ovi, polazeći u rat, ostavljali svoje domove i neobrađenu zemlju. U budućim pozivima u rat, robovi bi na imanjima vojnika mogli bez zastoja nastavljati poljoprivredne djelatnosti. Tako su se vojnici kralja Radoslava pobunili i prišli Časlavu, kada je kralj zarobljene pobunjenike pustio kućama.

Literatura

• Zarije Bešić, Draga Garašanin, Milutin Garašanin i Jovan Kovačević (1967). Istorija Crne Gore — I knjiga. Titograd: Redakcija za istoriju Crne Gore. CS1 održavanje: Višestruka imena: spisak autora (veza)