Пређи на садржај

Корисник:Александар Рајић

С Википедије, слободне енциклопедије

Александар Рајић, српски књижевник и писац (1973). Рођен на Звездари, одрастао у Новом Београду. Тада, градски клинац на асфалту је малом белом кредом исписивао прве своје мисли и осећања. Сада, инспирацију за своје писање романа проналази у Гешталт психотерапији или радом на сликарским и музичким делима. Па, на својим путовањима кроз романтичну Италију и отмену Француску. “Свака моја књига је посвећена поверењу и давању, свака моја написана страница је; искрена мисао моја, коју поклањам читаоцу на дар.”

Талија издаваштво | Александар Рајић књиге: http://www.talijaizdavastvo.rs/korpa/pretra%C5%BEi?controller=search&s=Aleksandar+rajic

YоуТубе | Александар Рајић Оффициал: www.yоутубе.цом/усер/цубансаса

👓

БИБЛИОТЕКА ПИСЦА: Универзална мисао прихватања / а, шта ако је то, то... (Гешталт литература), Терапија са анђелом (Роман литература), Духовна сеанса (Роман), а.р Ружица с туфницама - Александра Ивановић / интервјуи (Уникатна књига), Психологија мудраца / о љубави... (Роман), Дневник психотерапеута (Сабране приче). Цитазиони дел либро (Е-боок), Госпођицине усне (Психолошко љубавни роман), Официр с писмом (Психотерапијски роман), Између душе и тела (Изабрана дела, одломци), Свети владика (Живот и мисли владике Николаја Велимировића), кнегиња Олга и кнез Павле (Документарна књига), Љубавне приче психотерапеута (Е-боок), Девојка из... (Психолошки роман), Кухињица моје мајке (Павина књига рецепата), Топле кише (Књига поезије), Дечакови стрипови (Аутобиографска књига), Позориште без трупе (Психодрама).

📖

Одломак из романа: | ГОСПОЂИЦИНЕ УСНЕ | Психолошко љубавни Роман:

Опет ми то црнило пада на очи; где сам и шта се ово ту дешава, шта? Плаши ме овај поновни мрак, ал' како му се одупрети и како га победити? Како избећи црнило ледено које ме поново обузима. I, поред свега... Мислим да сам и даље ја свестан ситуације, осећам труцкање кочије и чујем галоп коња који грабе и некуд журе. Чујем, те снажне ударе кише која тутњи по крову кабине у којој се налазим, све то чујем и лагано ја тонем у мрак. Где ја то тонем?

     U, u prokleti mrak! I, mrzim ja, ovo svoje ledeno osećanje to da ledenije ne može biti. Neki mi spas i neko spasenje, potiljak ljubi! Sada ja osećam neke tople usne i poljupce koji me ljube po obrazima i koji me ljube po šakama mojim, miluju me toplinom svojom. Ali mrak i mrak me obuzima, i lukavo me on robi. Mrak, ponovo ja nestajem. Mrak... Gluv i crn mrak. Leden mrak. Nema me nestajem, ja nestajem. Da li je mrak utroba demona koja me je progutala? I sada ja u demonskom njegovom gladnom trbuhu ko’ u tamnici sam. Kada ću dželata ja ugledati svog?             
    Budim se o budim. Teško pokrećem kapke, al' nekako ja otvaram svoje umorne oči... Ležim na ogromnom krevetu, podseća me na onaj srednjovekovni veliki krevet. Gde sam, gde se to ja nalazim? Nekim teškim prekrivačem sam ja, ja prekriven, mislim da je to neki veliki starinski jorgan na meni? Vruće mi je... Ali, a ja nemam snage, da se otkrijem. Sad gledam u neki visoki plafon i na njemu starinski luster ukrašen svećama, čudno kako su sveće dogorele na njemu. Prostorija il' spavaća soba u kojoj sam, ima neki miris tamljana ili nekog bilja i jak miris ulja.
    Nekako nogama odgurujem prekrivač sa sebe, i ja gušim se u ovom prostoru i u ovoj prostoriji. I, i sada, uspevam nekako da pomerim prekrivač sa sebe, oh ja, Bože uspeo sam da skinem ovo sa sebe konačno sam uspeo da smaknem prekrivač sa tela svog. Podižem se u sedeći položaj i odupirem se rukama od ležaj ispod sebe, podižem se na slabe noge i imam osećaj da ću se srušiti na zemlju al' ne, moram ostati na svojim slabim nogama moram ostati, moram. 
    Šta je ovo na meni? Na sebi imam veliku belu raskopčanu mušku košulju krutu i vlažnu od znoja, a sa grudi mi spada neko bilje koje mi se nalazilo na nedrima, bilje je pomešano s uljem koje se oseća svud po prostoriji, sav sam ulepljen od ulja i od tog bilja na sebi, ispod pasa a oko prepona i trbuha imam neko platno koje podseća na neku pelenu koja se stavlja deci i bebama.
    Ugledah prozor, o moram napraviti svoje teške korake, ja moram stići do tog velikog prozora, koji je zamračen nekom neprovidnom zavesom, moram stići do prozora što pre, jer gušim se i treba mi vazduha. Koraci, to nisu moji koraci već ja nekako vučem noge po škriputavom podu, a tu na njemu je neki veliki starinski ćilim koji me grebucka po tabanima. Da... Dovukao sam se do prozora, i držim se za zavesu levom rukom, dok je desnom rukom ja razmačinjem.
    Svetlost, nagla sunčeva svetlost mi obasjava lice, otvaram prozor, prozor je otvoren, konačno sam ja uspeo da dođem do čistog vazduha, udišem svežinu spoljašnjeg sveta. Privikavam svoje oči na svetlost dana, treba mi vremena da jasno uočim spoljašnjost i sliku ispred sebe. Konačno sam progledao... Ja, ja konačno vidim ispred sebe. O, Bože gde sam, kakvo je ovo mesto i kakav je ovo grad...?
                                                       (A.Rajić)