Pređi na sadržaj

Anarhosindikalizam

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Zastava anarhosindikalizma

Anarhosindikalizam je anarhistički organizacioni model koji u centar stavlja sindikate kao sredstvo za klasni sukob. Polazeći od teorije libertarijanskog socijalizma i prakse sindikalizma, anarhosindikalizam vidi sindikate kao sredstvo za postizanje poboljšanja uslova rada i za izgradnju ka društvenoj revoluciji u obliku generalnog štrajka, sa krajnjim ciljem ukidanja države i kapitalizma. Anarhosindikalisti smatraju sindikate prefiguracijom postkapitalističkog društva i nastoje da ih iskoriste kako bi uspostavili radničku kontrolu nad proizvodnjom i distribucijom. Kao antipolitička ideologija, anarhosindikalizam odbacuje političke stranke i učešće u parlamentarnoj politici, smatrajući ih koruptivnim uticajem na radnički pokret. Da bi postigli svoje materijalne i ekonomske ciljeve, anarhosindikalisti umesto toga praktikuju direktnu akciju u obliku štrajkova, bojkota i sabotaže. Anarhosindikalisti takođe pokušavaju da izgrade solidarnost među radničkom klasom, kako bi ujedinili radnike protiv eksploatacije i izgradili radničko samoupravljanje.

Temelje anarhosindikalizma postavila je antiautoritarna frakcija Međunarodnog udruženja radnika (IWMA), a razvila ih je Francuska generalna konfederacija rada (CGT). Anarhosindikalizam je konstituisan kao specifična tendencija nakon Međunarodnog anarhističkog kongresa u Amsterdamu 1907. godine, što je dovelo do toga da anarhosindikalizam postane dominantan oblik sindikalnog organizovanja u Evropi i Latinskoj Americi. Nakon što su se suočili sa suzbijanjem tokom revolucija 1917–1923, anarhosindikalisti su 1922. godine osnovali Međunarodno udruženje radnika (IWA). Anarhosindikalizam je dostigao svoj vrhunac tokom Španske revolucije 1936. godine, kada je Nacionalna konfederacija rada (CNT) uspostavila anarhosindikalističku ekonomiju širom većeg dela Španske Republike. Anarhosindikalizam je opadao nakon poraza anarhista u Španskom građanskom ratu 1939. godine. Pokret se podelio na dve frakcije: „ortodoksnu“ frakciju, koja se držala tradicionalnih sindikalističkih principa uprkos promenljivim materijalnim uslovima; i „revizionističku“ frakciju, koja je imala za cilj da postigne masovnu bazu i radi u okviru novoosnovanih država blagostanja. Do kraja 20. veka, uspon neoliberalizma i raspad Istočnog bloka doveli su do oživljavanja anarhosindikalizma, sa ponovnim osnivanjem sindikalističkih sindikata širom sveta.

Teorija

[uredi | uredi izvor]

Politička teorija anarhosindikalizma zasnovana je na temeljima libertarijanskog socijalizma, kako ga je formulisala antiautoritarna frakcija Međunarodnog udruženja radnika, dok su njegovi organizacioni oblici usvojeni od revolucionarnog sindikalizma, koji je prvi put primenio francuski radnički pokret početkom 20. veka.[1]

Anarhosindikalizam se razlikuje od drugih oblika sindikalizma po svojoj anarhističkoj političkoj filozofiji, dok se druge sindikalističke tendencije distanciraju od anarhizma ili čak poriču bilo kakvo političko svrstavanje.[2] Druge vrste sindikalizma uključuju: „neutralni“ revolucionarni sindikalizam, koji se odvaja od drugih političkih teorija;[3] Danijel de Leonovu koncepciju industrijskog sindikalizma, koja mu je ispunila marksistički uticaj;[4] i autoritarni oblik sindikalizma koji je razvio Žorž Sorel, a koji se zalaže za avangardizam i stvaranje mitova kako bi se mase podstakle na generalni štrajk.[5]

Anarhosindikalizam se takođe razlikuje od drugih oblika anarhizma zbog svoje naklonosti industrijalizaciji i organizaciji.[6] Dok drugi oblici anarhizma odbacuju ekonomsku centralizaciju i podelu rada, smatrajući ideal bezdržavnog društva decentralizovanim, malim društvenim jedinicama, anarhosindikalizam predviđa da sindikati preuzimaju veliku i centralizovanu industrijsku ekonomiju.[7] Anarhosindikalisti veruju da bi uspostavljanje sindikalističkog sistema moglo dovesti do odumiranja države i kao takve do anarhije i komunizma.[8] Neki podržavaju privremeno uspostavljanje kolektivističkog sistema raspodele „svakome prema njegovom doprinosu“, dok se ne postigne stanje post-oskudice, u kom trenutku bi ustupio mesto anarhističko-komunističkom sistemu raspodele „od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama“.[9]

U savremenom periodu, anarho-sindikalizam je podeljen na dve glavne frakcije: „ortodoksnu“ frakciju, koja odbacuje svaku raznolikost taktika ili saradnju sa državnim snagama, u korist čekanja na prave uslove za revolucionarnu situaciju; i „revizionističku“ frakciju, koja je otvorena za učešće u sistemima socijalne zaštite i teži postepenim reformama ka demokratizaciji ekonomije.[10]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Rocker 1989, str. 82.
  2. ^ van der Walt & Schmidt 2009, str. 142.
  3. ^ Damier 2009, str. 31–34, 46; van der Walt & Schmidt 2009, str. 142–143.
  4. ^ Rocker 1989, str. 137; van der Walt & Schmidt 2009, str. 143.
  5. ^ Damier 2009, str. 28.
  6. ^ Damier 2009, str. 25–26.
  7. ^ Damier 2009, str. 26.
  8. ^ Damier 2009, str. 26–27.
  9. ^ Damier 2009, str. 27–28.
  10. ^ Damier 2009, str. 194–197.

Literatura

[uredi | uredi izvor]

Bibliografija

[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze

[uredi | uredi izvor]