Državni savjet Kraljevine Crne Gore
Državni savjet Kraljevine Crne Gore je bio upravni sud i upravni organ u Kraljevini Crnoj Gori.
Prethodni Državni savjet Knjaževine Crne Gore (1879—1905) imao je ulogu knjaževske vlade, zakonodavnog tijela i najviše nadzorne vlasti. Njegova tadašnja uloga je bila slična ulozi Državnog savjeta Kneževine Srbije do donošenja Namjesničkog ustava (1869).
Sastav[uredi | uredi izvor]
Prema Nikoljdanskom ustavu (1905) Državni savjet je bio sastavljen od šest članova. Postavljao ih je knjaz gospodar i među njima određivao predsjednika.
Državni savjetnici su mogli biti oni crnogorski državljani koji su: navršili 35 godina života, završili redovno fakultet ili višu stručnu školu koja je bila u rangu fakulteta, proveli 10 godina u državnoj službi ili oni koji su bili ministri.[1]
Predsjednik i članovi Državnog savjeta su bili narodni poslanici po položaju.
Djelokrug[uredi | uredi izvor]
Prema Nikoljdanskom ustavu (1905) Državni savjet je imao ove dužnosti:[2]
- da proučava zakonske predloge koje je vlada podnosila Narodnoj skupštini i da daje svoje mišljenje o njima;
- da daje vladi svoje mišljenje o predmetima koje bi mu ona predložila;
- da razmatra i rješava žalbe protiv ministarskih rješenja u spornim administrativnim pitanjima. Ta rješenja Državnog savjeta su bila obavezna za ministre;
- da rješava sukobe između administrativnih vlasti, kao i između sudskih i administrativnih vlasti;
- da sudi državnim činovnicima kao disciplinarni sud;
- da odobrava djelimične izdatke iz opšteg kredita određenog budžetom za vanredne potrebe, kao i djelimičnu upotrebu određenog kredita za velike građevine;
- da odobrava izuzetno stupanje u crnogorsko državljanstvo;
- da odobrava poravnanja između države i pojedinih lica, koja bi se pokazala kao korisna po državne interese;
- da odobrava zaduživanje države, kao i vanredne kredite;
- da razmatra i rješava po žalbama protiv ukaza kojim su se vrijeđala zakonom ujemčena privatna prava. Ako je ukazom bio povrijeđen neki državni materijalni interes u korist pojedinaca onda je Glavna državna kontrola imala pravo da se žali Državnom savjetu u ime države;
- da razmatra i rješava po žalbama protiv ministarskih rješenja donesenih po predmetima za koje ministar po zakonu nije bio nadležan ili kad su prelazila krug njegove zakonom određene vlasti;
- da rješava o prodaji nepokretnih dobara koja su pripadala oblastima, kapetanijama i opštinama;
- da rješava o rashodovanju onih suma za koje bi se pokazalo da se nisu imale otkud naplatiti;
- da može od Glavne državne kontrole zahtijevati potrebne izvještaje o državnim računima;
- da presuđuje o žalbama protiv „odsudnijeh“ rješenja Glavne državne kontrole;
- da vrši one poslove koje bi odredili razni zemaljski zakoni.
Poslovni red u Državnom savjetu propisivao se posebnim zakonom.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Izvori[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Mikavica, Dejan; Vasin, Goran; Ninković, Nenad (2013). Istorija Srba u Crnoj Gori 1496-1918. Novi Sad: Prometej.
- Mikavica, Dejan; Vasin, Goran; Ninković, Nenad (2017). Srbi u Crnoj Gori 1496-1918. Nikšić: Institut za srpsku kulturu.