Elidski rat

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Elidski rat je naziv za sukob koji je od 365. do 362. godine p. n. e. potresao Heladu. Deo je Tebanske hegemonije, a okončan je bitkom kod Mantineje.

Rat[uredi | uredi izvor]

Sukob Arkadije i Elide (zbog Trifilije) izazvao je izbijanje tzv. Elidskog rata koji se vodio za kontrolu nad Olimpijom i njenim bogatim hramovima. Bitke su vođene na teritoriji samog „svetog gaja“ u jeku olimpijskih svečanosti. Čuveni Zevsov hram u Olimpiji pretvoren je u tvrđavu. Na kraju su pobedu odneli Arkađani. Blago koje su dobili osvajanjem olimpijskih hramova koristili su za plaćanje najamnika. Bogatstvo se koristilo i za utvrđivanje demokratije i pružanja pomoći najsiromašnijem stanovništvu. Međutim, protiv trošenja novca zadobijenog od pljačke svetinja pobunili su se konzervativni elementi arkadijskog saveza – severna Arkadija i Mantineja. Oni su nastojali da arkadijsku vladu liše mogućnosti trošenja novca. Centar konzervativnih država bio je u Tegeji. Demokratski deo Arkadije pozvao je Tebu u pomoć i, sa odredom od 300 tebanskih hoplita, napalo Tegeju. To je izazvalo konačan rascep i podelu Arkadije na dva tabora. Mantineja i ostale konzervativne države proglasile su rat Tebi i sklopili savez sa Atinom, pa čak i sa Spartom.

Elidski rat ugrozio je celokupan tebanski poredak na Peloponezu uspostavljen nakon bitke kod Leuktre. Beotijska vojska 362. godine izvršava novi napad na Peloponez. Glavni okršaj vođen je kod Mantineje (362. godina p. n. e.). Epaminonda je koristio taktiku kosog stroja koja mu je donela pobedu kod Leuktre (371. p. n. e.). Kada je pobeda bila na domaku, Epaminonda je poginuo u prvim redovima. Niko se nije našao da ga zameni. Tebanska vojska se raspala. Hopliti su odbili da gone Tebance koji su se povukli u Beotiju. Tako je bitka kod Mantineje završena neodlučnim ishodom. Zaraćene strane stupile su u pregovore. Zaključen je mir kome je priznato momentalno stanje. Arkadija je ostala razdvojena. Sparta je odbila da potpiše mir zbog toga što je Mesenija zadržala nezavisnost.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  • Stara Grčka - V. V. Struv, D. P. Kalistov