Zajednički evropski okvir za žive jezike

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Zajednički evropski okvir za žive jezike: učenje, nastava, ocenjivanje/ocjenjivanje (franc. Cadre européen commun de référence pour les langues: apprendre, enseigner, évaluer; engl. Common European Framework of Reference for Languages: learning, teaching, assessment) je delo grupe autora izdato istovremeno na engleskom i francuskom jeziku. Bavi se izučavanjem, nastavom i ocenjivanjem jezika i predstavlja završetak procesa koji je započet 1991. godine, pre svega zahvaljujući saradnji s mnogim nastavnicima u Evropi i šire. Na srpskom jeziku je izašao 2003. godine u Podgorici, u izdanju Ministarstva prosvjete i nauke Crne Gore.

Okvir se posebno odnosi na učenje stranih jezika, ali se primenjuje, uz neznatno prilagođavanje, i na učenje maternjeg jezika. Ovo delo određuje nove nivoe usvajanja određenog jezika. Postoje tri nivoa — A, B i C.

  • A1 ili uvodni i A2 tj. srednji su nivoi kandidata početnika
  • B1 i B2 prate napredne kandidate, tako što B1 predstavlja prag, a B2 napredni nivo
  • C1 i C2 su samostalni kandidati od kojih C1 predstavlja samostalni nivo, a C2 nivo vladanja jezikom.

Radi orijentacije treba naglasiti da nivo C2 predstavlja nivo koji ne može položiti svaka odrasla osoba kojoj je predmetni jezik maternji, već to može osoba sa prefinjenim osećajem za jezik, stil i nijanse u značenju reči i rečenica[1].

Uz Evropski okvir nalazi se i Evropski jezički portfolio za nastavnike i mentore (franc. Guide à l'usage des Enseignants et Formateurs d'Enseignants), knjiga sa primerima koji pokazuju kako se okvir primenjuje u praksi. Portfolio zapravo treba da pomogne onima koji žele da se uključe u primenu evropskih okvira, ali ne znaju kako to praktično da izvedu.

Ciljevi[uredi | uredi izvor]

Zajednički okvir napisan je sa mnogobrojnim ciljevima. Dva su osnovna:

  1. da se ohrabre praktičari (u koje se ubrajaju i učenici i nastavnici) da sebi postave nekoliko pitanja:
    • šta treba uraditi pri usmenoj ili pismenoj komunikaciji s drugima,
    • zašto se radi na ovaj način,
    • koji oblik učenja je neophodan pri učenju novog jezika,
    • kako se definišu ciljevi i prepoznaje napredak od potpunog neznanja do uspešnog ovladavanja stranim jezikom,
    • kako se u praksi realizuje učenje jezika,
    • kako pomoći ljudima da bolje ovladaju jezikom,
  2. da se olakša razmena informacija između nastavnika i učenika tako što će učenici znati šta se od njih očekuje i kako do toga da stignu.

Neki od ciljeva takođe jesu da se ujednači način učenja jezika, da se malim jezicima da veći značaj, da se sistem ocenjivanja (zapravo evaluacije kao šireg pojma) ujednači, da se učenje jezika više bazira na mogućnosti njegove praktične primene nego na, ponekad neupotrebljivim, teoretskim znanjima. Sve to sa željom da se usvoji najpraktičnije, najbolje rešenje. Evropski okvir ne predstavlja obavezu, on je preporuka i otvoren je za sve nove preporuke, savete, kritike, zarad novog i boljeg.

Ministarstvo prosvete Srbije zvanično je prihvatilo preporuke Evropskog okvira i proces prilagođavanja planova i programa je u toku.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Litl D, Perklova R. Evropski jezički portfolio za nastavnike i mentore. Ministarstvo prosvete i nauke, 2003. Podgorica (prevodilac: Sonja Špadijer).