Orijentacija i samostalno kretanje slepih osoba

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Samostalno kretanje i orijentacija uz pomoć štapa

Orijentacija i samostalno kretanje slepih osoba jedan je od najvažniji preduslov nezavisnog življenja svake slepe ili slabovide osobe je kretanje. Kretanje bez vida u prostoru za osobe sa ovom vrstom invalidnosti ima određene prednosti ali i određena pravila, a nosi i određene probleme zbog života u izmenjenom prostoru, koji su osobe koje su izgubile vid, u prošlosti videle, i doživljavale na sasvim drugojačiji način.[1]

Značaj[uredi | uredi izvor]

Značaj obuke u orijentaciji si samostalnom kretanju slepih osoba najbolje pokazuju ovi statistički podaci:[2]

  • približno 3,8 miliona osoba starijih od 65 godina živi sa oštećenim vidom (odnosno, slepi su ili slabovidi), od kojih je oko 173.000 pravno slepih veterana (prema podacima Odeljenje za boračka pitanja SAD iz 2003. godine).
  • broj osoba starijih od 65 godina živi sa oštećenim vidom dokom 2010-ih godina povećao se na skoro 1 milion.

Kako su ove demografske promene u stalnoj progresiji, važno je bolje razumeti efekte obuke o orijentaciji i mobilnosti dece i starije osobe sa oštećenjem vida, uključujući i one koje opslužuju članovi porodice ili specijalizovane ustanove.[2]

Orijentacija i mobilnost[uredi | uredi izvor]

Termini orijentacija i mobilnost koriste se naizmenično u čitavoj literaturi.[3] Radovi napisani u SAD imaju tendenciju da se mnogo više odnose na orijentaciju, dok se u Ujedinjenom Kraljevstvu više pominje mobilnost. Najjednostavnije rečeno, mobilnost je „sposobnost da stignete tamo gde želite da idete“ (Fondacija za slepu decu, 2004). Obuka mobilnosti omogućava deci koja pate od slabog vida da nauče sve veštine neophodne za bezbedno i nezavisno putovanje u bilo kom okruženju (koje podrazumeva samostalno kretanje u školskom prostora, javnom prevozu do škole ili džogiranje u parku).[2]

Istorija orijentacije i mobilnosti[uredi | uredi izvor]

Profesija orijentacije i mobilnosti počela je da se razvija tokom i neposredno nakon Drugog svetskog rata, kada su vojnici koji su bili oslepljeni u borbi poslati na oporavak u Opštu bolnicu vojske Veli Foržepre nego što su ušli u rekonvalescentnu bolnicu Avon Old Farms, nekadašnju eksperimentalnu bolnicu američke vojske. rehabilitacioni centar za slepe vojnike u Ejvonu, Konektikat.[4]

Kako bi bolje opslužila veliki broj slepih vojnika kojima je bila potrebna posebna obuka i usluge, vojska je regrutovala Ričarda E. Huvera, vojnog narednika, koji je 1944. godine raspoređen u centar za lečenje slepih vojnika u vojnoj bolnici Veli Forže. Tokom iste godine, Rasel Vilijams, koji je bio zaslepljen neprijateljskom akcijom u Francuskoj, dobio je medicinsku rehabilitaciju u vojnoj bolnici Veli Forže, a 1947. C. Varren Bledsoe se pridružio bolnici. I Huver i Bledso su ranije radili u školi za slepe u Merilendu. Ova trojica su dala značajan doprinos razvoju nove profesije: orijentacije i mobilnosti.[4]

Oslepljeni vojnici su bili visoko motivisani da budu uspešni, a Ričard Huver je verovao da su tradicionalne strategije koje su se podučavale i koristile za samostalno putovanje bile neadekvatne. Kao odgovor, razvio je tehniku za korišćenje štapa koji je lagan i duži od potpornih štapova. Ova tehnika i štap su revolucionirali samostalno putovanje slepih ljudi i koriste se i danas.[4]

Opšte informacije[uredi | uredi izvor]

Tokom kretanja osoba sa invaliditetom preko belog štapa dobijaja taktilne informacije iz okoline, posebno tokom samostalnog hodanja gradskim ulicama, i zato se u toku obuke uvežbava tehnika belog štapa

Orijentacija[5] je sposobnost određivanja položaja tela u prostoru, na osnovu koje neka osoba saznaje gde se trenutno nalazi i gde želi da idete, i zato spada u skup čovekovih veština koje omogućavaju svakoj osobi sa oštećenim vidom da se bezbedno i samostalno kreće.[1][6][7]

Kako se kretanje odnosi na sposobnost bezbednog i efikasnog savladavanja udaljenosti od jednog mesta do drugog, osobe oštećenog vida moraju dada nauče:[8][1]

  • prvo da „osluškuju okolinu“,
  • potom da „probude“ preostala očuvana čula,
  • da adekvatno koriste beli štap.

Kako je nemoguće naučiti decu sa slabim vidom čitavom nizu dostupnih veština i tehnika mobilnosti u bilo kojoj fazi njihovog razvoja, deca moraju biti postupno upoznata i obučena za veštine koje odgovaraju njihovoj zrelosti, sposobnostima i potrebama u različitim razvojnim fazama.[9]

Program obuke[uredi | uredi izvor]

Uvežbavanje tehnike belog štapa

Program obuke slepih osoba u orijentaciji i samostalnom kretanju sprovodi se u posebnim ustanovama individualno ili u školi za slepe kao i van nje.[8] Trajanje obuke je u školi za slepe 150 sati ali može trajati i duže u zavisnosti od starosti i individualnih sposobnosti korisnika. Obuka je podeljena na 5 faza:[8]

  • učenje kretanja bez ikakvog pomagala i kretanje uz pomoć pratioca;
  • uspostavljanje tehnike belog štapa;
  • kretanje uz pomoć naučenih tehnika belog štapa u školskom dvorištu, uz maksimalno korišćenje kompenzatornih čula i korišćenje govora okoline;
  • kretanje u bližoj okolini škole uz savladavanje pravila kretanja u saobraćaju;
  • gradska orijentacija.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v „Težak put do samostalnog kretanja slepih osoba: Jedna instruktorka za celu Srbiju - Društvo - Dnevni list Danas” (na jeziku: srpski). 2022-12-07. Pristupljeno 2022-12-08. 
  2. ^ a b v Ramsey, V. K. (2003). Effects of Mobility training of gait and balance, British Journal of Visual Imairments, vol. 97, issue 11, pag. 720-726.
  3. ^ Best, B (1995). Teaching Children with Visual Impairments, Philadelphia: Open University Press Milton Keynes.
  4. ^ a b v „Orientation and Mobility Skills”. VisionAware (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2022-12-09. 
  5. ^ Bertil Nordenfelt, "Orienteering, its background and origin", IOF, 1990.
  6. ^ Dikić,S, Žigić V. (2008). Orijentacija i kretanje lica sa oštećenjem vida – peripatologija, CIDD, Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd. ISBN 978-86-80113-87-6
  7. ^ Hill, E. (1976). Indepedence Training for Visually Children, Park Press, Baltimore.
  8. ^ a b v „Orijentacija i samostalno kretanje | Individualni programi | Škola za učenike oštećenog vida | Veljko Ramadanović”. web.archive.org. 2017-07-08. Arhivirano iz originala 08. 07. 2017. g. Pristupljeno 2022-12-08. 
  9. ^ Lewis, V. & Collis, G. M. (Eds) (1997) Blindness and psychological development in young children (Leicester, BPS Books).

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Best, B (1995). Teaching Children with Visual Impairments, Philadelphia: Open University Press Milton Keynes.
  • Cay, M. (2006) . Children with Visual Impairments, Philadelphia: Edited by Holbrook.
  • Cziker, R. (2001). EducaĠia úi stimularea vizuală la copilul cu deficenĠă de vedere, Cluj-Napoca: Editura Presa Universitară. Emerson, S. W. (2006). Orientation and mobility content for children and youths, British Journal of Visual Imairments, vol. 100, issue 6, pag. 331-342.
  • Gringhuis, D., Moonen, J. (2002). Children with Partial Sight, Bartimeus: Doorn.
  • Mason, H. (1997). Visual Impairment – Acces to education for children and young people, London: David Fulton Publishers.
  • Preda, V., Cziker, R. (2004). Explorarea tactil-kinestezică, Cluj-Napoca: Presa Universitară Clujeană.
  • Ramsey, V. K. (2003). Effects of Mobility training of gait and balance, British Journal of Visual Imairments, vol. 97, issue 11, pag. 720-726

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Mediji vezani za članak Orijentacija i samostalno kretanje slepih osoba na Vikimedijinoj ostavi