Pređi na sadržaj

Пикник код Хангинг Рока

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Piknik kod Hanging Roka
Filmski poster
RežijaPiter Vir
ScenarioKlif Grin
ProducentDžim Makelroj
Hal Makelroj
Patriša Lavel
Glavne ulogeRejčel Roberts
Vivijan Grej
Helen Mors
Kersti Čajld
Godina1975.
Trajanje115 minuta
ZemljaAustralija
Jezikengleski
IMDb veza

Piknik kod Hanging Roka (engl. Picnic at Hanging Rock) je australijski dramski film iz 1975. godine koji je režirao Piter Vir.

Radnja[uredi | uredi izvor]

Upozorenje: Slede detalji zapleta ili kompletan opis filma!

Dan zaljubljenih je, poslednji iz 19. veka, na ženskom koledžu u blizini Melburna. Tada je 1900. godina. Vlasnica škole, udovica gospođa Epljard iz Bornmuta, Engleska, drži svoje učenike pod uzdama. Devojke su čvrsto uvučene u korsete, sve njihovo ponašanje je striktno podređeno kodeksu javne pristojnosti viktorijanske ere. Tajno se zaljubljuju jedno u drugo i svoje učitelje. U nedostatku suprotnog pola u blizini, devojke jedna drugoj daruju valentine sa pesmama sopstvene kompozicije („Volim te zbog tvog ponosnog izgleda i zbog uzvišenosti tvoje duše...“).

Na Dan zaljubljenih devojkama je dozvoljeno da odu na piknik do Viseće stene, geološkog čuda, stometarskog izdanka vulkanske stene stare milion godina. Na putu ih prate mentori - mlada Francuskinja Mademoasele Poatjer (koja podučava devojčice plesu) i nastavnica matematike, sredovečna, gospođica Mekgrou. Gospođa Epljard zabranjuje jednoj od svojih učenica, Sari, da ide na piknik. Ona ostavlja siroče sa sobom na koledžu, insistirajući da devojčica nauči napamet pesmu „najbolje pesnikinje našeg vremena“, Felisije Hemans. Sara doživljava navalu nejasne anksioznosti: njena najbliža prijateljica Miranda ju je ujutru upozorila da će se uskoro morati zauvek rastati: „Uskoro više neću biti ovde.“

Stigavši na odredište, devojke se slažu na padini drevne stene. Miranda seče rođendansku tortu u obliku srca. Ostali, sunčajući se na južnom suncu, okruženi cvetnim rastinjem, recituju Šekspirove sonete i gledaju Botičelijeve reprodukcije. Tačno u podne, gospođica Mekgrou i kočijaški satovi staju. Nastavnik to pripisuje uticaju prirodnog magnetizma. Dok ostali turista tonu u san, tri devojke - Miranda, Irma i Marion - idu u šetnju uz stenu. Za njima sledi punačka, ružna i uskogruda Edit, koja je nekoliko godina mlađa od njih.

Dva mladića sa interesovanjem posmatraju kako devojke preskaču potok. Ovo je gospodin Majkl i kočijaš Albert, koji je u službi svog strica, pukovnika Fichuberta. Ovaj je, zajedno sa suprugom, takođe izašao u prirodu i dremao na izvesnoj udaljenosti. Zaintrigiran devojkama, Majkl skače na noge i prati ih, navodno u šetnji po komšiluku. U međuvremenu, učenice se uzdižu na priličnu visinu, odakle im se nepomični Fichubertovi čine kao mravi. „Ima toliko besposlenih ljudi na svetu! - razmišlja jedan od njih naglas. „Možda obavljaju neku funkciju koja im je nepoznata.“

Devojkama počinju da se dešavaju čudne stvari. Ili skidaju čarape ili padaju celim telom o stenovitu stenu. Edit je savladan iznenadnim umorom i ne želi da prati ostale. Miranda izgovara misteriozne reči: „Sve počinje i završava se u strogo određeno vreme. Prijatelji nestaju u pukotini stene, a Edit, izričući divlji plač, juri nazad. Kako je kasnije ispričala policajcu, na putu je srela gospođicu MekGro, koja je išla u istom pravcu kao i tri devojke. Nije nosila suknju. Edit kasnije govori Mademoasel Poatje o ovom detalju: „Ovo je veoma nepristojno! Gospođica Mekgrou je nosila samo gaće!“

U kancelariji gospođe Epljard časovnik otkucava osam časova uveče — vreme za večeru. Đaci su se odavno trebali vratiti, ali ih još nema. Samouvereni vlasnik obrazovne ustanove je primetno nervozan. Najzad se iz tame noći pojavljuje kočija sa uplakanim devojkama. Kako se može razumeti iz kočijaševe zbunjene priče, Miranda, Irma i Marion, kao i gospođica Mekgrou, netragom su nestale tokom piknika. Narednih dana stena je pažljivo češljana, ali je potraga za nestalima bila neuspešna. Lokalni policajac, kao i svi oko njega, sumnja da je došlo do otmice i silovanja. Gospođa Epljard strahuje za reputaciju svog establišmenta, predviđajući njegov skori kolaps.

Mladi Majkl ne prestaje da razmišlja o Mirandi, koja mu se s vremena na vreme pojavljuje kao labud u bašti. Odlazi do stene da nastavi potragu. Na podnevnoj vrućini napada ga isti tajanstveni umor koji pogađa devojke. Po steni se kreće puzeći. Na njegovu sreću, imobilisanog mladića spasava Albert, koji ga prati. Koristeći komad bele tkanine, stisnut u Majkovoj ruci, uspevaju da pronađu iscrpljenu Irmu. Poslana je na oporavak u kuću Fichubert. Tamo se ona i Majk zbližavaju i provode mnogo vremena zajedno. Prema Irminim rečima, ona se ne seća šta se dogodilo na litici sa njom i njenim prijateljima, ali malo ko veruje u to.

Nakon Irme, drugi učenici napuštaju školu na lošoj reputaciji. Finansijske poteškoće dovode do toga da i nastavnici počinju da daju otkaz. Ranije vesela i vedra škola uranja u mrak. Gospođa Epljard ne nalazi mesta za sebe: danju rastera novinare koji opsedaju koledž, a uveče naliva vino u svoje nesreće. Ona odlučuje da izbaci iz škole one devojčice čiji staratelji odlažu školovanje. Žrtva ove odluke je Sara, koja nakon Mirandinog nestanka čami u melanholiji i usamljenosti. Ponekad se seća druge bliske osobe - brata po imenu Berti, sa kojim je živela u sirotištu.

Jedne noći, Albert je usnio san u kojem je njegova sestra Sara došla da se oprosti od njega. Sledećeg jutra njeno telo je pronađeno u školskom stakleniku. Ili je ispala kroz prozor fakulteta, izvršivši samoubistvo, ili ju je iz njega izgurala direktorka, koja je bila pijana do besvesti. (Druga verzija je verovatnija, pošto gospođa Epljar uverava ljude oko sebe da je videla kako je Saru rano ujutro odveo iz škole njen staratelj). Odjevena u crnu haljinu, sa spuštenim crnim velom i stisnutim usnama, stoji za svojim stolom kada joj se kamera zaledi na licu. U glasu se javlja da je gospođa Epljard umrla 27. marta, pala sa Viseće stene, verovatno dok je pokušavala da se popne na nju. Nestale devojke nikada nisu pronađene. Njihova sudbina je za sve ostala misterija.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]