Razgovor:Srblji

Nekoliko pogrešaka u tumačenju starijeh spomenika

Ovdje ću govoriti samo o onijem pogreškama, koje se tiču srpskoga imena. Riječ Hrvati ima u starijem spomenicima tri značenja: 1) = hrvatsko pleme, 2) = Hrvatska. Ovo se značenje može vrlo često naći u starijem spomenicima a gdješto i danas n. p. u narodnoj pjesmi (Vuk. Rječnik: Hrvati): „Pa ti zovni u Hrvate ravne – Pobratima od Hrvata Matu.“ Riječ ravne pokazuje, da ovdje riječ Hrvati ne može ništa drugo značiti nego: Hrvatska. 3) = ljudi iz Hrvatske. Za ovo je značenje Vuk upotrebljavao riječ Hrvaćani (a i danas je gdekoji književnici upotrebljavaju s tijem značenjem, premda je ta riječ u starije vrijeme katkad isto značila što i Hrvati (= hrv. pleme). 1640. god. piše B. Kašić: „Hrvat, Dalmatin, Bošnjak...“ Andrija Kačić kaže, da je Demogoj kraljevao „nad Rvatim i Dalmatinim“ (2 put)“ i „Svadiše se Hrvati junaci, Dalmatini i mladi Bošnjaci.“

U Rječniku jugosl. akademije gotovo i nema ovakijeh primjera, ali ja mislim, da bi ih se prilično mnogo moglo naći u spomenicima. Mi bi n. p. i danas kazali : Rusi navališe (ili: ruska vojska navali) na Turke, pa bilo u toj vojsci samo 10% Rusa po plemenu.

To je možda bio uzrok, da su neki ljudi mislili, da je riječ Hrvat samo političko ime n. p. Lj. Vukotinović: „Kakono god što je kroatizam naš politički život, tako je u literarnom smislu kroatizam ništa, ni ne može drugo nego ništa biti.“

I riječ hrvatski ima bez sumnje prva dva značenja a po svoj prilici sva tri pomenuta značenja. Isto je tako i riječ Srblji imala ta tri značenja, kao što se svako može uvjeriti iz rječnika Đ. Daničića. Ali danas niko ne kaže Srblji mj. Srbija, Srpska, a teško da je igdje ta riječ = Srbijanci, ljudi iz Srbije.

Neki su ljudi izvrtali značenje ovijeh riječi ili za to , što su neuki ili za to , što su htjeli druge ljude prevariti . Tako n. p.

I. B. Klajić kaže: „Nu bosanska se je država koji put i dalje protegnula preko medja tih oblasti, te su se bosanski vladari tada ponosno pisali: Kralj Srbljem,... Dalmaciji i Hrvat“ smatrajući da ih ide gospodstvo nad svimi Hrvati i Srbi, gdje ih goder imade. Ovo nije istina. Ta titula glasi ovako n. p. u Stj. Tomaša Ostojića (1446. god.): „kralь srьblemь, Bosni, primoriю, hȣmьsci zemli, Dalьmacii, hrьvatomь, donimь kraѥmь, zapadnimь stranamь, Ȣsȣri, Soli, podriniю i k tomȣ." Ovdje je Srbljem = Srbiji, Srpskoj, a tako i Hrvatom = Hrvatskoj, a to dokazuje 1) zdrav razum, 2) titule istijeh kraljeva na latinskom i na talijanskom jeziku, u kojima stoji: Rassie (Ra[ss]eie, de Rassia), de Servia.

II. Na drugom mjestu kaže isti V. Klajić: „pače se čini, da je Konstantin pribrajao oblasti Hum, Neretvu, Travunju i Zetu srbskim zemljam a ne hrvatskim.“ Nije istina, da se to čini, jer Konstantin Porf. to izrijekom kaže za prve tri oblasti, i to za Neretvu kaže ra tri mjesta, a za Zahumlje i za Konavli i za Trebinje na dva mjesta. Vidi naprijed P. glavu 950. god. Za tijem kaže V . Klajić : „ Zato on ni ne pribraja te oblasti Srbiji ( kao sastavne česti njezine ) , već reda njihove žitelje uz Hrvate i Srbe , očit znak , da sam ne zna pravo , kamo bi s njima ... Čemu to nabrajanje, ako su Zahumci, Travunjci, Konavljani, Dukljani i Neretljani i onako Srblji. “ Drugo je Srbija a drugo srpski . narod — to danas i djeca znaju . Ovdje je Σερβλοι = ljudi iz Srbije, Srbijanci. Za što ne bi ta riječ u grčkom jeziku mogla imati dva značenja , kad je u nas imala tri i kod učenijeh i pošmenijeh ljudi nije načinila nikakve zabune ? G . bi V . Klajić morao dokazati , da je to protivno grčkom jeziku ili da Konstantin Porfirogenit nije dobro znao grčki . N . pr . riječ Περσαι znači : 1 ) ljudi iz pokrajine Persije , t . j . ljudi persijskoga plemena , 2 ) ljudi iz persijske države . Govoreći o postojanju riječi ban, kaže V. Klajić da su mnogi ljudi poredili riječ ban "s češko-poljskom riečju pan" te veli: "Na to je možda mislio već Grk Cinnamus u 12. stoljeću, kad je pisao: μπανος". Riječ se μπανος izgovara banos (μπ se na početku riječi svagda izgovara b). Kinam je dabogme znao i češki i poljski, kad g. V. Klajić ne zna čitati grčkijeh slova, a hoće da ocjenjuje grčkoga pisca.

III. Govoreći o srpskom kralju Stefanu Prvovjenčanom kaže“ V. Klajić: Veoma je zanimljivo promatrati titulaturu novoga kralja u to doba. U jednoj povelji, kojom dariva samostanu sv. Marije na otoku Mljetu neka sela, imade on naslov „az grešnij Stefan, velj kralj, naměstnik i gospodin vse srpskije zemlje i Dioklije i Dalmacije i Travunije i hlmske zemlje“, a podpisuje se na koncu povelje: „Stefan po milosti božijoj vénčanij kralj i samodrž'c vs je srpske zemlje i pomorskije." Stjepan dakle razlikuje u podpisu točno „vse srpske zemlje“ i onda opet „pomorske“, koje nisu srpske. No koje su te pomorske zemlje, a nisu srbske? To nam tumači sam naslov kraljev u istoj povelji, gdje najprije spominje „vse srpske zemlje“, i onda poimence nabraja ostale zemlje, koje nisu srbske, a te su Dioklija, Dalmacija, Travunja i Hlmska zemlja. Prvi dakle kralj od porodice Nemanjića jasno priznaje, da pomorske zemlje njegove, poimence Dioklija, Dalmacija, Travunja i Hum nisu srpske zemlje, jer ih inače ne bi posebice izbrajao, nego bi ih naprosto zvao srpskimi i uvrstio medju „ vsu srpsku semlju “ . Da to točno razlikovanje srpske zemlje od nesrbskih nije možda slučajno, svjedoči namah druga povelja Stjepanova, kojom osniva Žicu. U toj povelji imade on naslov „venčani prvi kralj vse srpski je zemlje, Dioklije i Travunije i Dalmacije i Zahlmije“, pa se tako i opet konstatuje, da ća i prvi Nemanjići nisu Dioklije, Travunje, Dalmacije i Zahumlja (pomorsku zemlju) smatrali srpskimi. Za tijem kaže: Nasljednici Stjepana Prvovjenčanoga neprestano razlikovahu točno srpske ili raške zemlje od pomorskih. Tako primjerice Stjepan Vladislav (1231—1243) imade u jednoj povelji naslov „kralj vséh raških zem'l i Dioklitije i Dalmacije i Travunije i Zahlmije“, a u drugoj se podpisuje opet: kralj vséh srbskih zeml i pomorskih. Jednako rade redom svi Nemanjići. Napokon i sam Dušan Silni (1331—1355) radi tako, te se naročito prije krunisanja za cara redovito zove „kralj osjeh srpskih zemalj i pomorskih“ ili u latinskih spisih „rex Servie, Dalmatie, Dioclie, Albanie, Zente, Chelmenie et maritime regionis rex.“ Ovo tumačenje nije ni malo istinito. Treba znati:

1) da su vladalačke titule vrlo nepouzdana građa za istoriju.

2) da se Srbija u staro vrijeme zvala Srpska Zemlja (tako treba pisati) i Srblji n. pr. u titulama despota Stefana jedno i drugo. Prema tome je: „Kralj „sve Srpske Zemlje i pomorske“ = (na današnjem jeziku) kralj „sve Srbije i Primorja“; a to dokazuje 1) zdrav razum, 2) latinski i talijanski prijevod tijeh titula n. p. „Stephano Radoslavo...ré de Servia et de Marina“; „Stephanus Vladislavus... rex totius terre de Rassa, Dioclitie, Dalmatie, Tribunie, Zachulmie“; „Ego Stephanus Uros dei gratia rex totius terre Rassie el, Marine“! i t. d.“

3) Trebalo bi upotrebiti sve titule. Stefan se Prvovjenčani potpisivao i ovako: „Stefanь kralь i sь bogomь samodrьžьcь srpski“, a drugi put „Stefan, kralь srьpski“,“ a Stefan Vladislav: „Stefanь Vladislavь pomokiю božiѡvь kralь srbski“, a tako i : „Stefanь Ȣrošь kralь, vse srbske zemle"“ i „Stefanь Ȣrѡšь kralь srpski“ i „Stefanь Ourѡšь. kralь... vcѣhь srьbьskie zemьlь." — U ovijem titulama stoji upravo protivno od onoga što hoće V. Klajić.

Koristan materijal.--Vladimir Nimčević (razgovor) 18:01, 12. april 2016. (CEST)

IV. V. Klajić mora i basne "popa Dukljanina" izvrtati, da bi zaludio svoje čitaoce. Kako on upotrebljava popa Dukljanina, pokazuju ovi primjer:

1) V. Klajić kaže: "Pop Dukljanin pripovieda, da je u staro doba čitava zemlja od jadranskoga mora do Drine, Save i Šare planine (na jugu) bila podložna jednomu kralju.“ — Nije istina. Nema toga u Dukljanina, da je ta zemlja išla „do Drine, Save i Šare planine.“

2) Govoreći o skupštini kralja Svetopeleka „in planitie Dalmae“ piše V. Klajić": „sazove kralj „sav puk podložne zemlje“ zajedno s bani, župani i satnici njegovimi na veliki sabor.“ Svetošelek je sazvao“: „omnes populos terrae et regni populos terrae et regni sui" a ostalo je (t. j. "zajedno s bani, župani i satnici njegovimi") V. Klajić izmislio.

3) Na drugom mjestu kaže V. Klajić": „Razdielivši tako kraljevstvo namjestiše u nekim pokrajinama po jednoga bana (t.j. vojvodu) od braće i rodjaka kraljevih.“ – U originalu stoji": (Kralj Svetopelek) „Unaquaque autem in provincia banum ordinavit, id est ducem, eh suis consanguineis fratribus.“ — Dakle ne stoji u originalu „u nekim pokrajinama“ nego: „u svakoj pokrajini.“ Consanguinei fratres nijesy braća i rodjaci nego braća po krvi (rođena braća).

4) Još kaže V. Klajić“: „oblast od Duvanjskoga polja, gdje je bio sabor, pa na sjever... imaše biskupije u Spljetu, Trogiru. i Dubrovniku.“ — Zar je Dubrovnik„na sjever“ „od Duvanjskoga polja“?! U basnama stoji, da je ime tome polju Dalma, a ko hoće neka pogađa, gdje je ta Dalma.

5) Na drugom mjestu piše V. Klajić“: „taj pop Dukljanin izriekom kaže, da se čitavo primorje dalmatinsko od Duvanjskoga polja do grada Bara zvalo Crvena Hrvatska... on znade, da su njoj pripadali... Ulcinj, Skadar...“ Zatijem nastavlja V. Klajić" ovako: „Zato ne ćemo pogriešiti, ako mupovjerujemo, da se zemlja od Duvna do Bara u staro doba (prije Nemanjića) zvala Crvena Hrvatska.“ — Da je ta zemlja išla na jug do grada Bara, kao što V. Klajić na dva mjesta tvrdi, to je on pronašao, isto tako i to, da su u toj zemlji, koja ide na jug do grada Bara gradovi „Ulcinj, Skadar.“ — V. Klajić kaže“, da je pop Dukljanin „mnogo toga pobrkao“, a V. Klajić hoće da i to pobrkano još više pobrka.

Ovdje ću još dodati ovo :

a) U početku ljetopisa „popa Dukljanina"stoji, da je on preveo sa slovenskog jezika JLjeNit OoŠogit" — a to je daj- budi jedan dio toga ljetopisa — a Fr. Rački misli, da je prvi dio toga ljetopisa = 1Lje11iz OoŠogit, koji je pop Dukljannn ireveo sa slovenskog jezika i u kom se pominje Crvena Hrvatska.

b) U hrvatskom ljetopisu, koji je po svoj prilici slobodno preveden iz „Dukljaninova ljetopisa" nema toga mjesta o Cr- venoj Hrvatskoj.

v) Trebalo bi to mjesto kazati ovako: U prvom dijelu basana, na kojima se piše ime popa Dukljanina, i koji po miš- ljenju Fr. Račkoga za istoriju „neima baš nikakove vriednosti" a po mišljenju S. Ljubića treba „da se na lomači spali", stoji od prilike ovo: „Gotski kralj" Svetopelek razdijeli u vrijeme Ćirila i Metodija (u vrijeme Ćirila i Metodija nije bilo na Balkanskom Poluostrvu takoga kralja) u skupštini (koje nije nigda ni bilo) svoju državu (koje nije nigda ni bilo) i jedan dio te države od „Dalme" do Drača nazva (vocavit) Crvenom Hrvatskom.

V. O pogreškama u nekijeh grčkijeh pisaca pisao je Fr. Rački." Na jednom mjestu kaže on“: „Nu ako pomenuto mjesto kod Kedrena sravnimo s drugim mjestom kod Scylitzesa po priobćenom izvoru, dolazimo do njeke dvojbe, njeke dvojbe, koja još ne bi do sada na svjetlo iznesena. Scylitzes na ime mieša Hrvate i Srbe, držeći jih za jedan narod ne samo po jeziku nego i po poviesti i državnom biću. Ova se pometnja kod Scylitzesa ističe osobito u opisu bugarskoga ustanka..." Ove je pogreške upotrebio V. Klajić kao dokaze za izvrtanje istorije i za zaluđivanje neuke svjetine. U njega je dokaz ono što je u Fr. Račkoga „pometnja“, za to on ne pominje, da su te pogreške ponajviše nastale tako, što su pisci prepisivali jedni od drugih i to ne samo misli nego i riječi i rečenice. Da bi što bolje zaludio neuku svjetivu, ispisuje on i ri- ječi Fr. Račkoga o toj stvari, ali samo onaj dio, u kom Fr. Rački kazuje ili tumači ono, što stoji u pisca, a izostavlja onaj dio, u kom Fr. Rački kazuje, kako je ova ili ona pogreška nastala.

VI Na jednom mjestu piše V. Klajić“: „Da bismo mogli razumjeti Kačića, koji Boku zove dikom od Hrvata, pak da bismo mogli vjerovati, da je on zaista Boku smatrao hrvatskom, obazreti nam se je...“ Da je V. Klajiću stalo do istine, on bi ovdje dodao misao naliku na riječi Iv. Kukuljevića“: „bunca vriedni naš Kačić“ pa bi iz samoga A. Kačića spomenuo primjere koji govore protiv pomenutoga mjesta. Neka čitalac ima na umu samo ove primjere“: , „Hrvatsko kraljestvo uzdržaše pod sobom mnoge države, to jest Karmiu, Karintiu, Stiriu, Liku, Krbavu i svu donju Dalmaciu od Istrie do Cetine. I sve ove države bihu vladane Od bana Oli ti duka hrvatskih... i svi oni koji bihu njima podložni, zovu se Hrvati, zarad zemlje Croache, oli ti Hrvatile i zaradi njenih bana, od kojih imam u kratko besiditi“; i drugi primjer: „sva Hrvatska zemlja, to jest Lika, Krbava i Kotar“; isporedi i ovo: „Odbiže nas Lika i Krbava Plemenita Hrvatska država I vas Kotar do vode Cetine“. Na drugom mjestu kazuje A Kačić", kako se Hrvati doseliše u (rimsku) Dalmaciju fe „Rvatsku naseliše zemlju: a prozvaše se Rvati od njiova Bana, komu Rvat ime biše". Treba imati na umu i riječi samoga A. Kačića: "različiti pisaoci različito kažu, i kako oni pisaše, onako ti ja pridajem".

--Vladimir Nimčević (razgovor) 21:56, 12. april 2016. (CEST)