Teognost Aleksandrijski
Teognost Aleksandrijski (grč. Θεογνωστος Αλεξανδρειας; III vek) - teolog, pisac, Origenov učenik.
Teognost Aleksandrijski je bio vođa aleksandrijske teološke škole u drugoj polovini 3. veka, posle Dionisija Aleksandrijskog; Filip Sidski piše da je Teognost Aleksandrijski bio na čelu škole i posle Pijerija [1]. Podaci o Dionisiju nalaze se u Kodeksu 104 patrijarha Fotija, u njegovoj knjizi „Biblioteka“. Fotije izveštava da je pročitao Dionisijevo delo „Skice” (starogrčki „Υποτυπωσεις”), ovo je dogmatsko delo u sedam knjiga. Njegov stil je dubok, ozbiljan i bez suvišnosti, delo je napisano lepim jezikom.
Knjiga „Skice“ je prvo bogoslovsko delo u kome je sistematizovana hrišćanska dogma. Svaka knjiga dela posvećena je zasebnim teološkim pitanjima: 1. Bog Otac, 2. Sin Božiji, 3. Duh Sveti, 4. Anđeli i demoni. 5. i 6. Ovaploćenje Sina Božijeg, 7. Stvaranje sveta.
Teognost je radikalno pogrešio u osnovnim teološkim dogmatskim pitanjima; po njemu je Isus Hristos, kao i kod Arija, stvoren; Duh Sveti nije Bog, i njegov odnos sa Ocem i Sinom je drugačiji nego u hrišćanskoj dogmi; anđeli i demoni imaju suptilna tela. Dionisijevo delo „Skice” nije sačuvano. Uprkos greškama Teognosta, Atanasije Veliki o njemu govori s poštovanjem. U „Poslanici da je Nikejski sabor, uvidevši prevaru Jevsejevskih pristalica, na pristojan način i pobožno izneo svoju definiciju protiv arijanske jeresi“, Atanasije piše: „Teognost, učen čovek“, a zatim Atanasije citira drugu knjigu Teognostovih Skica, dokazujući arijancima, da se suština Sina rađa iz suštine Oca, a ne od nenosioca: „Suština Sina nije nešto stečeno spolja i nije uveden iz nepostojećeg, nego se rađa iz Očeve suštine, kao sjaj svetlosti, kao vodena para iz vode. Jer sjaj i para nisu samo sunce i sama voda, ali im nisu ni strani. Ali od izlivanja Očeve suštine, suština Oca nije pretrpela podele. Kao što se sunce, ostajući isto, ne umanjuje zracima koje izliva, tako se i suština Oca nije promenila, imajući lik Sina.“[2]; u četvrtoj poslanici Serapionu Tmuitskom, Atanasije piše: „Drevni ljudi, učeni i marljivi Origen, kao i divni i dostojni poštovanja Teognost“ [3]. U istoj poruci Atanasije citira određena mesta iz spisa svetog Teognosta. Neki odlomci iz spisa Teognosta, preuzeti iz Atanasijevih knjiga, smešteni su u 10. tom Grčke patrologije.
Zbirka monoaških pouka Dobrotoljublje sadrži esej „Preosvećeni otac naš Teognost o delatnom i kontemplativnom životu i o sveštenstvu“, čiji se autor smatra Teognost Aleksandrijski.
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ Henry Dodwell, dissertation on Irenaeus, page 488
- ^ Afanasiй Velikiй. «Poslanie o tom, čto Sobor Nikeйskiй, usmotrev kovarstvo Evsevievыh priveržencev, opredelenie svoe protiv arianskoй eresi izložil priličnыm obrazom i blagočestno» str. 432
- ^ Afanasiй Velikiй. K tomu že episkopu Serapionu poslanie 4e O svяtom Duhe