Hrvatski korijenski pravopis

Hrvatski korijenski pravopis je naziv za tradicionalni hrvatski pravopis koji je bio u upotrebi od sredine 19. do početka 20. vijeka. U službenoj upotrebi ga je 1892. godine zamijenio fonološki pravopis Ivana Broza, a uz neke izuzetke je nestao iz opšte upotrebe do kraja Prvog svjetskog rata. Ponovo je nakratko uveden u upotrebu, uz protivljenje većine hrvatskih filologa, u doba Nezavisne Države Hrvatske, naredbom Ante Pavelića, te je nakon Drugog svjetskog rata potpuno nestao iz upotrebe osim u praksi pojedinaca.

Opšta načela i funkcija

U pravopisnim polemikama o hrvatskom pravopisu uglavnom se suprostravljaju dva načela: fonološki i morfološki. Nakon perioda prevlasti morfološkog pravopisa, koji je dominirao do kraja 19. vijeka, fonološki pravopis, propisan „Hrvatskim pravopisom” Ivana Broza iz 1892. godine, uticajem društvenih, ideoloških i političkih okolnosti, postaje preovladajući uz kratak prekid u doba NDH (1941/42—1945).

Stjepan Babić je u tekstu objavljenom u časopisu „Jezik” naveo tri područja u kojima se razlikuju fonološki i morfološki pravopis:

1. Jednačenje po zvučnosti

Fonološki	Morfološki
Potkresati	Podkresati
Otšetati	Odšetati
Otčepiti	Odčepiti
Ropski	Robski
Vrapca	Vrabca
Iskoristiti	Izkoristiti
Rasjeći	Razjeći
Teško	Težko

Standardni hrvatski jezik je pretežno fonološki, a dijelom morfološki.

2. Jednačenje po mjestu tvorbe

Fonološki	Morfološki
Obrambeni	Obranbeni
Himbeni	Hinbeni
Čimbenik	Činbenik
Stambeni	Stanbeni
Prehrambeni	Prehranbeni

Standardni hrvatski jezik je u praksi potpuno fonološki.

3. Gubljenje suglasnika

Fonološki	Morfološki
Povijesni	Povijestni
Vjesnik	Vjestnik
Raslinje	Rastlinje
Godišnji	Godištnji
Kazališni	Kazalištni

Standardni hrvatski jezik je u praksi potpuno fonološki.

Tradicionalni hrvatski korijenski pravopis uglavnom je morfološki, uz neke upise koji su etimološki (obći, kadca...), Savremene pravopisne polemike nastale su kao posljedica nesuglasica oko oblikovanja književnog jezika koje su se radikalizovale tokom šezdesetih i sedamdesetih godina 19. vijeka, a koje su se ispoljile sukobom pristalica Zagrebačke škole i drugog naraštaja „Hrvatski vukovaca”. Godina objavljivanja „Našeg pravopisa” Vatroslava Jagića 1864, ili čak desetljeće, može se uzeti kao razlog savremenih rasprava o hrvatskom pravopisu. Problematika hrvatskog pravopisa i hrtvatske grafije je daleko starija, tu se ubrajaju sljedeća djela: Đamanjićevo (1639), Gajevo (1830), Starčevićevo protivljenje „organičkom” zagrebačkom (ilirskom) pravopisu i „rogatim” i „osedlanim” slovima (1847), ali ta su djela po svojoj tematici spadaju u predistoriju savremenih rasprava o pravopisu, jer su njihove prepirke odavno prihvaćena slovopisna rješenja ili izrazi koje više niko ne dovodi u pitanje.