Корисник:Ziegler/Разарачи класе Флечер

razarači klase Fletcher bili su osnovica američkih ratnih djelovanja na Tihom oceanu tijekom II. svjetskog rata. Izgrađeni u čak 175 primjeraka (najbrojnija američka klasa razrača tijekom II. svjetskog rata) sudjelovali su u gotovo svim pomorskim bitkama koje su se na prostranstvima Pacifika vodile između američke i japanske ratne mornarice. Zanimljivo je da za razliku od većine drugih američkih razarača iz tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća klasa Fletcher nije nastala na osnovama svojih prethodnika - klase Sims i Benson. Razlog je bio u činjenici da se razarači klase Sims i Benson nisu pokazali osobito uspješnim brodovima, a da je američka ratna mornarica krajem tridesetih godina prošlog stoljeća hitno trebala razarače koji će moći djelovati na oceanima te koje će moći proizvoditi u velikom broju. Tako je krajem 1939. brodogradilište General Board započelo projektiranje potpuno nove klase razarača dovoljno velike da mogu dobiti najsuvremenije topničko naoružanje i radarske sustave koji su tada bili na početku svog razvoja. Tadašnje čelništvo američke ratne mornarice smatralo je da su američki razarači preveliki, da nemaju dovoljno jako torpedno naoružanje te da su prenaoružani. Zato je zadaća torpednog napada proglašena samo jednom od zadaća, a ne primarnom. Tim se tvrdnjama suprotstavio kapetan bojnog broda Russell S. Crenshaw, tadašnji načelnik War Plans Division. On je tvrdio da je deset torpeda i najsuvremeniji peterostruki torpedni uređaj više nego dovoljno torpedno naoružanje suvremenog razarača. Crenshaw je isticao i da ako se želi dobiti razarač dovoljno velik da nesmetano djeluje na oceanskim prostranstvima ne smije mu se smanjivati veličina. Zahtijevao je i postavljanje snažnijeg protupodmorničkog i protuzračnog naoružanja (četverostruke topove kalibra 28 mm).

Razarači klase Fletcher projektirani su za uporabu na oceanskim pronstranstvima Tako su projektanti morali napraviti dovoljno mali i brzi razarač koji će se moći rabiti u zadaćama potpore specijalnim operacijama, za eskort konvoja, topničku podršku snagama na kopnu, ali i za torpedne udare. Sve u svemu, američka ratna mornarica je tražila višenamjenski ratni brod koji će za prihvatljivu cijenu izvršavati široki raspon zadaća. Projektanti General Boarda mornarici su ponudili projekt broda istisnine 1600 tona i vršne brzine 36 čvorova. Naoružali su ga topovima kalibra 114 mm i s deset torpednih cijevi. A onda se politička situacija u potpunosti promijenila i do tada "škrti" Kongres odobrio je gradnju većih i skupljih brodova. U početku se razmišljalo da na se na osnovni brod istisnine 1600 tona ugradi jače naoružanje, ali su proračuni pokazali da ne postoji dovoljno pričuve istisnine, te da bi svako povećanje broja topova bitno ugrozilo stabilitet broda. Kao jedno od rješenja ponuđena je ugradnja dvocjevnih topničkih kupola kojima bi se bolje rasporedila masa. Projektanti General Boarda su prihvatili ideju ugradnje dvostrukih kupola, ali su i dalje tvrdili da su one preteške za brod istisnine 1600 tona. Umjesto toga su ponudili potpuno novi projekt većeg broda na kojem bi bilo dovoljno prostora za ugradnju većeg broja topničkih i protupodmorničkih sustava. Nakon usuglašavanja prijedloga General Boearda i Bureau of Engineering pojavio se finalni prijedlog koji je nudio brod s pet topova kalibra 127 mm, deset do čak dvanaest torpednih cijevi, bacača dubinskih bombi i topova za protuzračnu obranu. Mornarica je zatražila da novi razarač dobije poseban STS oklop debljine 12,7 mm oko osobito vitalnih sustava. Taj je oklop štiti samo od paljbe teških strojnica.

Vršna brzina od 37,8 čvorova omogućavala im je pratnju nosača zrakoplova Dodatak oklopa povećao je istisninu na više od 2000 tona. Sve su te promjene dovele do kašnjenja u izradi projekata tako da je konačan projekt bio gotov tek 1941. U skladu s tim projektom veliki je razarač trebao dobiti pet topova kalibra 127 mm, deset torpednih cijevi u dva peterostruka torpedna aparata, jedan četverocjevni protuzračni top kalibra 28 mm, četiri teške strojnice kalibra 12,7 mm i dva bacača dubinskih bombi. Oklopna je zaštita predviđena za motore, zapovjedni most i ciljnički sustav topova 127 mm. I nakon što je prihvaćen osnovni projekt, tijekom pripreme tehničke dokumentacije i priprema za gradnju usvojene su veće promjene. Tako su na pramcu umjesto dvocijevne topničke kupole ugrađene dvije jednocijevne. Iskustva stečena na samom početku rata na Pacifiku dovela su do velike promjene protuzračnog naoružanja. Umjesto jednog četverocijevnog topa kalibra 28 mm ugrađen je jedan dvocijevni kalibra 40 mm, a umjesto teških strojnica kalibra 12,7 mm ugrađeno je čak šest topova kalibra 20 mm. Neki su razarači umjesto šest dobili samo četiri topa kalibra 20 mm i dva dvocijevna topa kalibra 40 mm. Tijekom rata na razaračima klase Fletcher su izvedene mnoge preinake koje su se uglavnom odnosile na protuzračno topništvo. Tako su nekim razaračima uklonili jedan torpedni aparat da bi dobili mjesta za postavljanje sedam dvocijevnih topova kalibra 40 mm i sedam topova kalibra 20 mm. Tim je promjenama bitno izmijenjena uloga novih razarača koji više nisu bili primarno namijenjeni torpednim napadima već protuzračnoj zaštiti većih brodova.

U početku operativne uporabe glavno naoružanje bilo je pet topova kalibra 127 mm ... Razarači klase Fletcher građeni su u dvije serije. Prva je imala visoko, aerodinamično nadgrađe i topnički ciljnički sustav koji je preuzet s klase Smis. Druga serija, koja je počela s razaračem USS Brownson (DD 518), imala je niže četvrtasto nadgrađe s povećanom otvorenom palubom po kojoj su nesmetano mogli hodati motritelji tijekom zadaća protuzračne obrane. Gradnja prvog razarača klase Fletcher - USS Fletcher (DD 445) započela je 2. listopada 1941. Razarač je porinut 3. svibnja 1942., a u operativnu je uporabu ušao 30. lipnja iste godine. U pomorske bitke na Pacifiku Fletcher je uključen u ožujku 1943. u Guadalcanalu. Iz operativne je uporabe prvi put povučen 15. siječnja 1947., da bi ga ponovno aktivirali 3. listopada 1949. Iz operativne je uporabe ponovno povućen 1969. a tri godine kasnije prodan je u rezalište. Gradnja 175. i posljednjeg razarača klase Fletcher - USS Rooks (DD 804), započela je 27. listopada 1943. Porinut je 6. lipnja 1944., a u operativnu je uporabu ušao 2. rujna iste godine. Prvi je put iz operativne uporabe povućen 11. lipnja 1946., da bi ga na popis aktivnih brodova vratili 19. svibnja 1951. Iz aktivne je službe drugi put povućen 26. srpnja 1962. Iste je godine prodan Čileu gdje je dobio ime Cochrane. U čileanskoj je ratnoj mornarici služio sve do 1983. Tijekom II. svjetskog rata izgubljeno je sedamnaest razarača klase Fletcher. Još važnija je bila ugradnja radarskih sustava. U početku su razarači dobivali radare SG i SC (neki i SA), da bi kasnije većina razarača klase Fletcher dobila radare SC-2. Za navođenje paljbe topova 127 mm rabljeni su radari Mk37, a za navođenje paljbe topova kalibra 40 mm radari Mk49. Naknadno su radari Mk37 zamijenjeni radarima Mk4.

Uporaba nakon II. svjetskog rata

... i dva peterostruka torpedna aparata za torpeda promjera 533 mm Nakon II. svjetskog rata američka se ratna mornarica suočila s prevelikim brojem ratnih brodova, posebice razarača. Zbog toga ih je većina ili poslana u pričuvu ili jednostavno otpisana iz operativne uporabe. Još jedno rješenje bilo je modernizacija u skladu s programom FRAM. U slučaju razarača klase Fletcher ona je obuhvaćala uklanjanje topničkog i torpednog oružja sa središnjeg i krmenog dijela broda i ugradnju hangara s letnom palubom za bespilotni protupodmornički sustav DASH (vidi Hrvatski vojnik broj 82). Za njegovo testiranje i uvođenje u operativnu uporabu izabran je razarač Hazelwood (DD-531), klase Fletcher. Iako sam Hazelwood nikada nije prošao kroz službeni sustav modernizacije po standardu FRAM on je bio prvi razarač na kojem su sustavi tog programa modernizirani. Iako se Hazelwood pokazao pogodnim razaračem za modernizaciju, američka ratna mornarica je odlučila da se kroz program FRAM, provedu samo tri razarača klase Fletcher: Radford (DD-446), Jenkins (DD-447) i Nicholas (DD-448). Ostali razarači klase Fletcher, koji su preživjeli II. svjetski rat uglavnom su povućeni iz operativne uporabe. Veliki povratak dogodio se kad je izbio Korejski rat, a manji ih je broj dočekao i rat u Vijetnamu. Tijekom pedesetih i šezdesetih godina 245 razarača klase Fletcher i Sumner prošli su kroz opsežan program modernizacije koji je obuhvaćao nadogradnju helikopterske platforme na krmi, te uklanjanje zastarjelog peterostrukog torpednog uređaja i umjesto njega ugradnju dva suvremena trostruka torpedna uređaja za protupodmornička vođena torpeda Mk 44. Kako su se dokazali kao pouzdani ratni brodovi, veliki ih je broj predan savezničkim ratnim mornaricama: Argentini - pet, Brazilu - sedam, Čileu - dva, Grčkoj - šest, Italiji - tri, Japanu - dva, Kolumbiji - jedan, Meksiku - dva, Peruu - dva, Južnoj Koreji - tri, Španjolskoj - pet, Tajvanu - četiri, Turskoj - pet i Zapadnoj Njemačkoj - šest.

Opis broda

Ubrzo su dobili protuzračne topove srednjeg (40 mm) i ... Kao što je već spomenuto, razarači klase Fletcher građeni su kao višenamjenski razarači koji su naknadno pretvoreni u eskortne brodove namijenjene protuzračnoj obrani nosača aviona i bojnih brodova, uz sekundarnu ulogu protupodmorničke zaštite. To je značilo da su morali zadovoljavati neke osnovne zahtjeve, kao što su velika brzina plovidbe, kako bi mogli pratiti nosače tijekom njihovog djelovanja, veliki doplov i dovoljno prostora za smještaj velikog broja protuzračnih topničkih sustava. Velika brzina, kako vršna tako i krstareća, ostvarena je uz pomoć snažnog pogonskog sustava i odgovarajuće konstrukcije trupa. Dužina razarača bila je 114,75 metara, a širina samo 12,08 m. Tako je dobiveno dugo i vitko tijelo koje je omogućavalo postizanje visokih vršnih brzina od čak 37,8 čvora pri punoj istisnini. Shodno tome gaz im je bio 4,12 m. Unatoč takvoj vitkosti trupa, stabilitet broda je bio zadovoljavajući, što je i omogućilo njihovu kasniju nadogradnju i modernizaciju. Razarači klase Fletcher imali su standardnu istisninu od 2276 i punu od 3050 tona. Za pokretanje razarača klase Fletcher uporabljen je parni pogon u kombinaciji parnih kotlova i parnih turbina. Ugrađena su četiri parna kotla Babcock & Wilcox, koja su pri temperaturi pare od 454 stupnjeva Celzijusa davali pritisak od 43,3 kg/cm2. Para je pokretala četiri parne turbine General Electric, ukupne snage 60 000 konjskih snaga. To je bilo dovoljno da se pri standardnoj istisnini postigne vršna brzina od 37,8 čvorova, a neki izvori navode da je vršna brzina razarača pri punoj istisnini bila "samo" 32 čvora. Na razarače klase Fletcher moglo se ukrcati 492 tone nafte. To je bilo dovoljno da pri standardnoj istisnini od 2276 tona i pri brzini krstarenja od 15 čvorova preplove 6500 nautičkih milja. Pri punoj istisnini i istoj brzini krstarenja doplov bi se smanjio na samo 3600 nautičkih milja. I po današnjim mjerilima to bi bila zadovoljavajuća autonomija djelovanja.

... malog kalibra (20 mm) Konstrukcija razarača klase Fletcheer tipična je za američke razarače iz II. svjetskog rata, ili bolje rečeno s njom je započela. Projektanti su morali u relativno malo prostora pronaći dovoljno prostora za smještaj snažnog topničkog oružja. U ovom slučaju ono se sastojalo od pet topova kalibra 127 mm (dva na pramcu jedan na sredini broda i dva na krmi), te već spomenuti veći broj topova kalibra 40 i 20 milimetara. Tijekom različitih modernizacija obavljenih nakon II. svjetskog rata razaračima su skinuti postojeći protuzračni topovi da bi se stvorilo prostora za ugradnju topova većeg kalibra (najčešće 76 mm). Brodsku je posadu činilo 34 časnika i 295 dočasnika i mornara.

Topovi velikog kalibra Razarači klase Fletcher dobili su pet jednocijevnih kupola s topovima Mark 12 kalibra pet inča (127 mm) i dužine cijevi 38 kalibara. Kombinacija njegove kvalitete i brzorastuće potrebe za protuzračnim topničkim sustavima tijekom sukoba na Pacifiku učinili su Mark 12 najrasprostranjenijim topničkim sustavom na američkim ratnim brodovima tijekom II. svjetskog rata. Zapravo i nije bilo američkog razarača, krstarice i brojnog broda izgrađenih između 1938. i 1945. na kojem nije postavljen Mark 12 u jednoj od svojih inačica. Njegova je ugradnja, unatoč činjenici da je brzo zastarijevao, nastavljena sve do kasnih šezdesetih godina prošloga stoljeća. Praksa je pokazala da tako masovna uporaba jednog topa za sobom povlači i mnoge pogodnosti, prije svega logističke, ali i veliko pojednostavljenje procesa obuke brodskih posada. Top je imao ručno punjenje, ali i mehanički pokretan zatvarač, što je uvelike pojednostavilo rukovanje i povećalo brzinu paljbe te omogućilo punjenje i pri velikim kutovima cijevi (što je kod protuzračnog topa čest slučaj). Bitan je pomak napravljen 1943. kada je u operativnu uporabu uvedena protuzrakoplovna granata s blizinskim upaljačem koja je uvelike povećala učinkovitost samoga topa.

Razvoj topa Mark 12 započeo je 1932., a u operativnu uporabu ušao je već 1934. U početku se na brodove ugrađivao bez kupole, na jednostavno fiksno postolje koje je otežavalo gađanje ciljeva u zraku. Zbog toga je vrlo brzo razvijena jednostavna jednocijevna kupola na prstenu koja je omogućavala učinkovito usmjeravanje prema cilju po vodoravnoj i okomitoj osi. Kupola je omogućila i jednostavniji smještaj streljiva unutar nje, te zaštitu posade ne samo od neprijateljskog djelovanja već i od vremenskih nedaća. Sve je to dovelo do daljnjeg povećanja brzina paljbe. Iako je početkom operativne uporabe 1934. bilo nekih poteškoća s topom Mark 12, izvještaj sačinjen 1945. tvrdi da su se svi topnički sustavi opremljeni tim topom tijekom II. svjetskog rata pokazali pouzdanim, robusnim i preciznim oružjima. Tu je reputaciju zadržao i mornarički top Mark 16, koji je u operativnu uporabu ušao 1945., prekasno da bi ga ugradili na veći broj ratnih brodova. Ukupno je proizvedeno više od 8000 topova Mark 12. Proizvedeno je i na milijune granata, te se procjenjuje da ih je tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća u skladištima američke ratne mornarice bilo oko 720 000, koje je ona po vrlo povoljnoj cijeni mogla isporučiti "prijateljskim" ratnim mornaricama.

Protuzračno topništvo Iako je prvotno planirano da se razarači klase Fletcher opreme topovima L73 kalibra 28 mm, svi su tijekom gradnje ili modernizacije dobili topove 40 mm/56, koji su u osnovi švedski topovi Bofors 40 mm/60 Model 1936. Boforsov Model 1936 kalibra 40 mm najuporabljeniji je protuzračni top srednjeg kalibra svih vremena, a i danas se nalazi u operativnoj uporabi. Prvi je model napravljen još 1933. ali je onaj iz 1936. prihvaćen za serijsku proizvodnju. Tijekom II. svjetskog rata taj se top, uz naravno Švedsku, proizvodio u Njemačkoj, Japanu, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Tijekom rata Sjedinjene Države su Sovjetskom Savezu isporučile oko 700 komada mornaričkih i 680 kopnenih inačica ovog topa, da bi Sovjeti i sami pokrenuli svoju proizvodnju.

Licencu za proizvodnju Amerikanci su otkupili 1941. te, nakon što su unijeli veći broj izmjena koje su olakšale proizvodni proces, počeli su ga ugrađivati na sve veće ratne brodove. Na razarače klase Fletcher ugrađivane su dvocijevne i četverocijevne inačice. Kako je svaki top imao maksimalnu brzinu paljbe od 120 granata u minuti (mogla se je kratkotrajno povećati na 160 granata u minuti), dvocijevne su inačice imale gustoću paljbe od 240, a četverocijevne od čak 480 granata u minuti. Iskustva tijekom bitaka na Pacifiku pokazala su da su upravo ti topovi bili presudni za preživljavanje razarača. Velika gustoća paljbe i maksimalni domet od malo manje od 6800 metara bili su najučinkovitije oružje protiv japanskih kamikaza. Usprkos tome čak je 88 razarača pogođeno ovim samoubilačkim oružjem. Zadnju crtu protuzračne obrane razarača klase Fletcher činili su topovi kalibra 20 mm. I to je strani proizvod - švicarski top Oerlikon 20 mm/70 Mark 1, kojeg je američka vojska prihvatila u nedostatku svojih boljih oružja. U SAD-u su ti topivi označeni kao 20 mm/70 (0.79") Marks 2, 3 & 4, a njihova je proizvodnja započela 1941. godine. Po neslužbenim podacima tijekom II. svjetskog rata samo su američke tvrtke proizvele 124 735 tih topova. Zahvaljujući pouzdanoj konstrukciji i lakom rukovanju, te velikoj brzini paljbe od 250 do 329 granata u minuti (teoretska brzina paljbe bila je 450 granata u minuti), ti su topovi stekli ugled ubojitog oružja. Službena američka statistika tvrdi da su od prosinca 1941. do rujna 1944. topovi kalibra 20 mm ostvarili 32% sveukupnih obaranja japanskih aviona. Na žalost njihovih posada imali su premalu ubojnu moć da zaustave kamikaze. Pojavom brzih lovaca na mlazni pogon topovi kalibra 20 mm su definitivno zastarjeli i svi su uklonjeni s američkih brodova tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća.

Torpedno naoružanje Na početku II. svjetskog rata razarači Flecher su imali dva peterostruka torpedna aparata kalibra 533 mm. Nisu nosili pričuvna torpeda, što znači da su posade imale na raspolaganju deset teških torpeda. Ratna su iskustva pokazala da su razarači sve rjeđe dolazili u priliku da svojim torpedima napadnu protivničke brodove, a da je prava opasnost sve više prijetila iz zraka. Zbog toga su tijekom rata sa svih razarača klase Flecher uklonili jedan peterostruki torpedni aparat da bi na njegovo mjesto postavili dodatne protuzračne topove.

Trideset dva razarača klase Fletcher predana su kao pomoć američkim saveznicima Standardno teški torpedo namijenjen uporabi s američkih razarača tijekom II. svjetskog rata bilo je Mark 15, koji je u operativnu uporabu ušao još 1935. Dužine 7,315 metara i mase 1742 kilograma taj je torpedo imao bojnu glavu mase 374 kilograma. To je bilo dovoljno razorne snage da potopi brod veličine razarača i ozbiljno ošteti krstaricu. Pri brzini od 45 čvorova maksimalni domet mu je bio 5500 metara. S opadanjem brzine rastao je domet. Tako je pri brzini od 33,5 čvorova domet bio 9150 metara, a pri brzini od 26,5 čvorova 13 700 metara. Pred sam kraj II. svjetskog rata u operativnu je uporabu ušao teški torpedo Mark 17. Taj torpedo je imao bojnu glavu mase 272 kg, a pri brzini od 50 čvorova maksimalni domet od 14 630 metara. Kako niti jedan od njih nije imao sustav za navođenje, bilo je jako teško precizno naciljati. Kad bi torpedi i pogodili cilj, često bi se dogodilo da upaljači zakažu. Zbog toga su se tijekom pomorskih bitaka na Pacifiku tijekom II. svjetskog rata razarači obiju strana rijetko koristili svojim torpednim naoružanjem, a kada bi ga i iskoristili, imali su slabe rezultate.

Zaključak Rat je dokazao da su projektanti gotovo potpunosti uspjeli i da nije bilo operacije u kojoj su sudjelovali američki nosači aviona i bojni brodovi a da nisu imali pratnju razarača klase Fletcher. Praksa je pokazala da su konstrukcija i balans razarača klase Fletcher bili među najboljim od svih ratnih brodova XX. stoljeća. Osim što su uspješno sudjelovali u pomorskim bitkama II. svjetskog rata, te Korejskom i Vijetnamskom ratu, razarači klase Fletcer su tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća pomogli u obnavljanju ratnih mornarica američkih saveznika.

+ šablon hrvatski vojnik