Корисник:Stefanos 1
Položaj Ainu naroda u zemlji izlazećeg Sunca
Nakon strahovitih stradanja i poraza u Drugom svijetskom ratu, carski Japan je bio na koljenima. Rat je bacio ovu zemlju u ekonomski kolaps, a i svijet je prvi put spoznao moć atomske bombe koja je uništila stanovnike Hirošime i Nagasakija. Međutim, posleratni period je donio sa sobom mnoge novine, a najvažnije je bilo uvođenje sistema kapitalizma. Japan se novim Ustavom odrekao rata, a postao je i blizak saveznik SAD u hladnom ratu koji je podijelio svijet na dva suprotstavljena pola, zapadni i istočni. Uskoro, od razorene države, Japan je uspio da se za kratko vrijeme uzdigne iz pepela. Danas, ova arhipelaška država je jedna od najrazvijenijih na svijetu, i to u privrednom, informacionom i tehnološkom smislu. Stanovnici uživaju u visokom životnom standardu, a nagli napredak je postignut zahvaljujući zapanjujućoj radnoj etici i veoma izraženoj kolektivnoj svijesti ove nacije, doduše uz veliku pomoć kredita sa zapada. Japan je uz Njemačku jedan od najvećih donatora Ujedinjenih nacija, a gotovo i da ne postoji zemlja na svijetu koja nije primila neku neposrednu pomoć od naroda Japana. Zbog svoje uloge u svijetu i istočnoj Aziji, Vlada Japana sa pravom pretenduje na stolicu u Savjetu bezbjednosti UN, ali teško će je dobiti, budući da se u ovome kolektivu nalaze samo zemlje pobjednice iz Drugog svijetskog rata. Zemlja izlazećeg sunca je odavno postala ’role model’ za mnoge zemlje, kako razvijene, tako i one manje razvijene. Na prvi pogled, u ovoj zemlji pored ekonomije cvjetaju i demokratija i ljudska prava, ali da li je zaista tako? Japanci sa ponosom ističu da su homogena nacija, oduvijek svoji na svome. Međutim, postoji jedan skoro zaboravljeni narod, vijekovima proganjan i prinudno asimilovan u japansko društvo...
Prije više hiljada godina, prvi doseljenici na današnja japanska ostrva su bili pripadnici Ainu naroda. Antropolozi ne mogu sa sigurnošću da potvrde kojoj grupi naroda pripadaju, ali moderne DNK analize sugerišu da se njihova haplogrupa poklapa sa onom kakvu imaju stanovnici Himalaja i Andamanskih ostrva. Prvobitno su naseljavali sjeverni dio ostrva Honšu, Kurilska ostrva i Sahalin, kao i južni dio poluostrva Kamčatka. Ovaj narod od pamtivijeka živi u harmoniji sa prirodom, uzimajući od prirode samo onoliko koliko im je potrebno. Kao animistička kultura, vjerovali su da u svakom predmetu i životinji žive neki duhovi i božanstva koja su nazivili kamiji, a najvažnija sveta životinja im je bio i ostao medved. Da bi se razlikovali od svojih bogova, sebe su nazivali Ainu, što u prevodu znači čovjek. Da bi preživjeli, bavili su se sakupljanjem raznih plodova, lovom i ribolovom. Njihove fizičke karakteristike znatno odudaraju ne samo od japanskih, već i od ostalih Azijata. Ainu stanovništvo odlikuje svijetliji ten, muškarci imaju guste brade i izraženu maljavost, a i robusnije su građeni. Kad dostignu određene godine, muškarci se više ne briju, budući da im brada predstavlja statusni simbol u društvu. Sa druge strane, nakon punoljetstva djevojke tetoviraju predio iznad gornje usne, i to u obliku brkova, da bi što više ličile na muškarce. Ipak, žene u ovom društvu nisu bile potpuno podređene muškarcima, već su imale i pravo glasa na plemenskim zborovima. Njihov jezik je i dalje jedna od najvećih lingvističkih zagonetki, budući da nije sličan nijednom drugom jeziku u Aziji. Nažalost, njihova kultura nije ostavila iza sebe neko pismo, već se tradicija i običaji prenose usmeno sa koljena na koljeno. Zbog viševjekovne asimilacije i suzbijanja ove etničke grupe od strane vrha japanske države, danas ne postoji više od desetak izvornih govornika, što znači da je ovaj jedinstveni jezik pred istrebljenjem. Zbog karakteristika pobrojanih iznad, bili su izloženi višestrukoj i produženoj diskriminaciji, i to ne godinama, već vijekovima. Danas, mnogi pripadnici ove etničke zajednice skrivaju svoje porijeklo, a to im polazi za rukom, budući da su mješoviti brakovi doveli do toga da se gotovo fizički i ne razlikuju od ostalog stanovništva. Po jednom istraživanju iz 2013. godine, kao pripadnik ove populacije se izjasnilo oko 20 000 ljudi, međutim, N.V.O tvrde da ih ima oko 200 000, ali da iz gore navedenih razloga mnogi ljudi skrivaju to, plašeći se nejednakog tretmana, a posebno prilikom traženja posla.. Njihovi običaji, različiti od japanskih, su oduvijek bili trn u oku Japancima koji su težili ka homogenoj državi, u čemu su gotovo i uspjeli.
Kada se japanski narod počeo doseljavati na teritoriju današnjeg Japana, Ainu su postali domorodačko stanovništvo. Danas, domorodački narodi su određeni kao narodi u nezavisnim zemljama koji potiču od stanovnika koji su dato područje naseljavali u doba osvajanja ili kolonizacije, ili formiranja sadašnjih državnih granica i koji su, bez obzira na zakonski status, zadržali neke ili sve svoje socijalne, ekonomske , kulturne i političke institucije. U dvanaestom vijeku nove ere, nesreća je pokucala na vrata Ainu naroda. Počeli su da komuniciraju i trguju sa japanskim klanovima. Uskoro, stalna ljudska težnja za ekspanzijom i resursima dovela je do ratova između ova dva naroda, te su Ainu bili primorani da se povlače sve više i više sa svojih izvornih ognjišta. U relativno kratkom vremenskom periodu, najveće japansko ostrvo Honšu, bilo je ’etnički’ očišćeno. Ainui su se povukli na ostrvo Hokaido, gdje su i danas najviše koncentrisani. Međutim, njihova izolacija i mir na ostrvu nije potrajao mnogo, jer uskoro su stigli dobro poznati neprijatelji i kolonisti sa glavnog arhipelaga. Dezintegracija Ainu kulture je započela u takozvanom Meiđi periodu(1868-1912), kad je i otpočela prinudna asimilacija, koja je trajala sve do 2008. godine, ali o tome će biti više riječi kasnije. Japanci su nadjenuli novo ime ovoj zajednici, ’bivši urođenici’, u čemu se jasno nazirala težnja ka homogenizaciji Japana i istrebljivanju ove jedinstvene kulture. Uskoro je japanska vlada oduzela zemlju Ainu naroda, to jest nacionalizovala je. Nuđenjem ove zemlje pod povoljnim cijenama, stimulisala je masivnu kolonizaciju od strane etničkih japanaca sa glavnog arhipelaga. Doseljenika je uskoro bilo više od milion, što je dovelo do potpune ekonomske , političke i kulturne marginalizacije Ainu naroda. Čak je i ranije ime ovog ostrva koje su Japanci podrugljivo nadjenulu, Ezoići (Zemlja divljaka), promjenjeno u Japanski Hokaido. Mjere japanske vlade u ovome periodu su bile uperene ka stvaranju posebnih odjeljenja u školama za Ainu djecu, a nastava se vodila isključivo na japanskom jeziku. Također, podsticali su roditelje da u svojim domovima pričaju sa djecom na japanskom. Budući da su se običaji Ainu naroda prenosili usmeno zbog nepostojanja pisma, ovom mjerom se išlo ka uništenju tradicije i kulturnog identiteta ove etničke grupacije. Japanska država se vodila starom maksimom da ’’Ako želiš da uništiš neki narod, uništi mu istoriju.’’ Također , prisiljavani su i da konvertuju svoja imena u japanska. Može se samo pretpostaviti kakve su drakonske kazne bile ukoliko bi neko bio uhvaćen u kršenju ovih diskriminatornih odredbi. Također, zabranili su lov na losose i medvjede, što je predstavljalo ne samo glavni izvor resursa za Ainu zajednicu, već je predstavljalo i direktan napad na njihova animistička vjerovanja vezana za ove životinjske toteme. Ovakvom obrazcu i politici diskriminacije i prinudne asimilacije od strane većinskog stanovništva su i dan danas izloženi Aboridžini u Australiji, Pigmeji u Africi i domorodci Latinske Amerike. Izgleda da kao moderno građansko društvo nismo ništa naučili iz istorije, jer se nažalost konstantno ponavlja... Zakonom o zaštiti urođenika sa Hokaida(1899), pripadnicima Ainu naroda je bila raspodjeljena zemlja koja im je ranije ukradena, jer je država željela da ih stimuliše da se bave poljoprivredom. Pripadnici ove etničke skupine su bili primorani da prihvate, jer su im tradicionalna zanimanja poput lova i ribolova odavno postala zabranjena. Naravno, prije toga su najkvalitetnije parcele raspodjeljenje kolonizatorima, tako da su ’plodovi rada’ sa ovakvih malih i neplodnih parcela jedva zadovoljavali minimum egzistencije ove etničke skupine. Obespravljeni, osiromašeni i diskriminisani po svim osnovima zbog pripadnosti omrzloj kulturi, mnogi pripadnici ove zajednice su počeli dobrovoljno da se stapaju i da prihvataju običaje etničkih Japanca, ali neki od njih su bili rješeni da očuvaju svoju posebnost po svaku cijenu...
1. Žena i muž u tradicionalnoj nošnji Ainu naroda.
Nakon poraza japanskog carstva u Drugom svijetskom ratu, demokratija je pokucala na vrata ove pacifičke države. Novi Ustav je promovisao načela jednakosti i ljudskih sloboda, što su pripadnici Ainu naroda iskoristili. Iako nisi i dalje bili priznati kao zasebna etnička skupina, nekako su uspjeli 1946. godine da osnuju Udruženje Ainu naroda sa Hokaida. Ovim potezom su uspostavljeni prvi koraci ka 'oživljavanju' ove jedinstvene kulture. U jednom novijem istraživanju u okviru ovoga udruženja, 23, 4 % intervjuisanih pripadnika Ainua se izjasnilo da je bilo diskriminisano tokom čitavog života, a 9,6 % da poznaju nekoga ko jeste. Od gore navedenih, najviše je bilo diskriminacije od strane državnih organa, zatim u školi i procesu zapošljavanja. Ovo ništa ne čudi, jer se sve etničke manjine i urođenici širom svijeta nalaze u identičnoj poziciji, izloženi 'etnocidu' i diskriminaciji u svakodnevnom životu. Ovim domorodcima i plemenima u većini država su uskraćena osnovna ljudska prava, a zabrinjava činjenica da brojnost pripadnika urođeničkih naroda se procjenjuje na oko 300 do 370 miliona, što znači oko 6% svijetske populacije. Popisom stanovnika sa ostrva Hokaido iz 2013. godine koji je urađen od strane vlade, kao Ainu se izjasnilo oko šesnaest hiljada ljudi, međutim nisu uzeti u obzir ljudi iz mješovitih brakova, već samo oni koji su se izričito izjasnili kao Ainu. Popis nije izvršen u čitavom Japanu, kako su U.N sugerisale, već je bio ograničen samo na Hokaido. Ovakav namjeran propust je i te kako odgovarao vladi, koja nažalost, i dalje sprovodi svoju staru politiku asimilacije. Od osnivanja U.N, intervencijama njenih organa su donijeti mnogi instrumenti za poboljšanje položaja ovih grupacija, međutim, svi su neobavezni i samo su savjetodavnog karaktera. Međunarodna organizacija rada je zapravo jedina donijela obavezujuće instrumente usmjerene ka poboljšanju pravnog položaja domorodačkih naroda, Konvenciju broj 107. (1957) i Konvenciju broj 169. (1989). Budući da je ova prvonavedena konvencija promovisala asimilatornu politiku, konvencija 169. je izvršila reviziju i proširila korpus individualnih i kolektivnih prava ovih unikatnih naroda. Ova konvencija, između ostalog, reguliše pitanja zapošljavanja, zdravstvene i socijalne zaštite domorodaca koji su bačeni na rub egzistencije u većini država. Ipak, mali broj članica je ratifikovao ovaj međunarodni dokument, a naravno, Japan nije bio među njima. Uskoro, stvari su krenule na bolje. Napokon, 1991. godine, japanska vlada je u izvještaju podnesenom Komitetu UN za ljudska prava priznala da je Ainu narod etnička manjina, ali i dalje im nisu priznali status urođeničkog naroda. Te godine, prvi put u istoriji predstavnik Ainu naroda, Nomura Gići, je održao inauguracioni govor pred Generalnom skupštinom U.N. Između ostalog, istakao je : „ Vlada Japana je negirala našu egzistenciju, ponosno ističući da su jedina država u svijetu koja ima mono-etnički sastav stanovništva. Međutim, danas je naše postojanje jasno potvrđeno od strane Ujedinjenih nacija“. Također, kritikovao je vladu Japana jer šalje humanitarnu i drugu pomoć mnogim etničkim manjinama širom svijeta, a pritom pokazujući nezainteresovanost i indiferentnost prema Ainu narodu u sopstvenoj zemlji. Istakao je da se od sada nada boljoj saradnji sa vladom, ali ni do dan danas nije sve 'baš kako bi trebalo da bude'. Konačno, 1997. godina je bila prekretnica, budući da je Ainu narod jednom sudskom odlukom postao priznat kao posebna etnička skupina koja treba da uživa posebnu zaštitu. U ovome slučaju, poznatijem kao Kajano protiv Ekspropriacionog komiteta Hokaida, presudom je potvrđeno da je brana podignuta na eksproprisanoj Ainu zemlji suprotno interesima ove skupine, te je dalje utvrdio da Ainu narod treba da bude posebno zaštićen specijalnim mjerama zbog svog urođeničkog statusa. Sud se prilikom donošenja odluke pozvao na član 27. Pakta o građanskim i političkim pravima, a u obrazloženju, sud je istakao zabrinutost zbog oslabljenja ove zajednice za šta je bila zaslužna politika integrisanja u Waijin kulturu(kultura većinskog stanovništva). Zahvaljujući ovoj presudi, i sve većem pritisku međunarodne zajednice, iste godine je donese Dekret za promociju Ainu kulture. Ovim aktom priznati su kao posebna etnička grupa sa jedinstvenom kulturom prema kojoj državni i lokalni organi moraju da preduzimaju posebne afirmativne mjere radi njenog očuvanja. Također, osnovana je Fondacija za promociju ove kulture, a u njenu djelatnost spada organizovanje kulturnih manifestacija u cilju promovisanja Ainu kulture. Ipak, kao glavni organizatori ovakvih dešavanja su bili japanci, što je i dalje pokazivalo nespremnost vlade na poštovanje različitosti. Svijet je ušao u dvadeset prvi vijek, a ova etnička skupina i dalje nije bila priznata kao urođenički narod. Konačno, nakon viševijekovne borbe, 2008. godine, Japan je priznao Ainu narodu status urođeničkog naroda sa unikatnim jezikom, religijom i kulturom.Vlada Japana se odlučila na ovaj potez jer je 2007. godine podržala Deklaraciju U.N o pravima domorodačkih naroda, a i godinama su organi U.N, poput Specijalnog izvjestioca za stanje ljudskih prava i osnovnih sloboda domorodačkih naroda, vršili pritisak radi priznanja. Ovom deklaracijom je proklamovana jednakost sa većinskim stanovništvom u uživanju svih individualnih i kolektivnih ljudskih prava. Posebno je istaknuta zabrana svih oblika diskriminacije, kao i pravo na samoopredjeljenje, u smislu autonomije i samouprave u pogledu sopstvene kulture i tradicije. Također, spominje se i niz posebnih prava poput pristupa resursima i izvorima na tradicionalnoj zemlji, prava u vezi sa vjerom i obrazovanjem... Pravo na samoopredjeljenje ne znači pravo na osnivanje sopstvene države, jer danas u svijetu ima ogroman broj plemenskih naroda koji pretenduju na sopstvenu državu unutar granica već postojećih. Ako bi se to dozvolilo, izazvao bi se 'kolaps' unutar mnogih današnjih država u svijetu. Zato države insistiraju da se ove grupe nazivaju autohtonim stanovništvom, domorodcima ili urođenicima, pri tom izbjegavajući termin 'narod'. Smatram da ovi prvobitni stanovnici datih teritorija imaju svako moralno i etičko pravo na osnivanje sopstvenih država na teritorijama koje faktički naseljavaju, ali nažalost, mogu da dobiju samo ograničenu autonomiju unutar već postojećih država, čiji politika je vjekovima bila usmjerena na uništenje njihove civilizacije ili kulture. Inače, priznanje statusa domorodačkog naroda od stane vlade Japana je usledilo pred tada predstojeći savjet zemalja G8 na Hokaidu, jer je trebalo istaći pretenzije na dio kurilskih ostrva koje su prvobitno naseljavali Ainu domorodci, a oko kojih se godinama spore Japan i Rusija. Iako su konačno dobili na papiru jednakost i poseban status u zemlji izlazećeg Sunca, biće potrebne godine, ako ne i decenije , da bi se istorijska nepravda ispravila.
Danas, u 2016. godini, pripadnici urođeničkog Ainu naroda se i dalje suočavaju sa diskriminacijom, ali u manjem obimu nego ranije. Nije realno pomisliti da će ova diskriminatorna praksa zauvijek nestati, ali se preduzimaju mnoge mjere radi njenog istrebljenja. Posebno su značajne pozitivne mjere koje preduzima Ministarsvo rada Japana zarad stimulisanja zapošljavanja ove etničke manjine. Zabrinjavajuća je konstatacija profesora i stručnjaka za urođeničke narode, Šunva Honde, da pripadnici Ainu naroda primaju dva puta više sredstava od socijalne pomoći nego etnički japanci. Istakao je i da su manje obrazovani, a i suočeni sa ekonomskim poteškoćama. Danas su se domorodački narodi izborili da se njihov položaj razmatra odvojeno od manjina, jer su oni prvobitni stanovnici za razliku od drugih nacionalnih manjina, na primjer Kineza i Koreanaca, a koji su se kasnije doselili u Japan. Sada se njihov status uređuje posebnim međunarodnim i unutrašnjim dokumentima. Na ostrvu Hokaido su osnovana etno sela, a i preduzete su mjere za podsticanje turizma u cilju promocije i očuvanja Ainu kulture. Otvoreni su i mnogi muzeji koji prikazuju život ovih urođenika kroz istoriju, ali bez naglašavanja viševijekovne nepravde koju im je nanesena od strane zvanične japanske politike prema njima. Gore navedeni profesor je istakao da bi trebalo slediti primjer muzeja Smitsonian iz S.A.D, koji ne prikazuje istoriju sjeverno- američkih plemena, već njihovu sadašnjost. Izgleda da vlada Japana još uvijek nije spremna da u potpunosti prizna pripadnike Ainu naroda kao prve stanovnike japanskog arhipelaga, a i zvanično izvinjenje za istorijski etnocid je izostalo. Danas, zaštita urođeničkih naroda nije samo pravno, već i moralno i civilizacijsko pitanje.
LITERATURA:
1<ref>. Milan Paunović, Boris Krivokapić, Ivana Krstić, Međunarodna ljudska prava, drugo izdanje, Beograd, 2013. godina. 2. Milenko Kreća, Međunarodno javno pravo, šesto izdanje, Beograd, 2012. godina.
Članci sa interneta: 1. https://www.tofugu.com/japan/ainu-japan/ 2. https://www.ainu-assn.or.jp/english/life.html 3. https://www.ainu-assn.or.jp/english/inaugu.html 4. http://blog.hawaii.edu/aplpj/files/2011/11/APLPJ_04.2_stewart.pdf 5. https://www.ainu-assn.or.jp/english/summary.html 6. http://edition.cnn.com/2015/02/09/travel/cnngo-travel-hokkaido-ainu/ 7. http://www.ainu-museum.or.jp/en/study/eng01.html 8. https://heritageofjapan.wordpress.com/just-what-was-so-amazing-about-jomon-japan/1-temp-from-africa-to-east-asia-the-tale-of-migration-and-origins-emerges-from-our-mitochondria-dna/origins-of-the-jomon-jomon-connections-with-the-continent-and-with-todays-japanese/who-are-the-ainu-people/ 9. http://www.jnto.go.jp/eng/indepth/scenic/hokkaido/hokkaido_05.html 10. http://news.softpedia.com/news/9-Amazing-Things-About-the-Ainu-People-79277.shtml 11. http://mysteriousuniverse.org/2015/06/the-mysterious-ainu-of-japan/ 12. http://minorityrights.org/minorities/ainu/ 13. http://www.china.org.cn/english/features/bjrenquan/190878.htm