Imbro Ignjatijević Tkalac

Dodaj veze
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Imbro Ignjatijević Tkalac
Datum rođenja(1824-05-06)6. maj 1824.
Mesto rođenjaKarlovac
Datum smrti6. januar 1912.(1912-01-06) (87 god.)
Mesto smrtiRim

Imbro Ignjatijević Tkalac (Karlovac, 6. maj 1824 — Rim, 6. januar 1912), hrvatski publicista i političar, doktor prava i filozofije

Biografija[uredi | uredi izvor]

Imbro Tkalac je rođen 1824. godine u Karlovcu, u današnjoj Hrvatskoj. Bio je najmlađe dete u bogatoj trgovačkoj porodici prvobitno "Tkalec" (po kajkavskom), koja je poreklom iz Turopolja. Prešli su krajem 18. veka u Karlovac i stekli novcem plemstvo - sa predikatom "ot Tkalac". Prandeda Stefan Mihajlović[1] je svojevremeno postao bogat i ugledni građanin Karlovca. Krenuo je od lađarskog momka i krmanoša da bi za 10 godina dospeo do suvlasnika (tumbas) žitarske lađe, koja je plovila do Banata. Otac Ignjat trgovac i vlastelin je imao posed u Mostanju ili Vodostaju, sa kojeg je dolazio u grad, gde je aktivno učestvovao u društvenom životu. Mladi Tkalac je osnovnu ("pučku") školu i Nižu gimnaziju završio u rodnom mestu. Gimnazijsko obrazovanje dovršio je u Grazu od proleća 1843. godine. Studirao je pravo i filozofiju u Nemačkoj, u Berlinu i Minhenu. Zatim se bavi 1846-1847. godine u Parizu, gde je nastavio obrazovanje. Krajem 1847. godine u Beču se upoznao sa Vukom Karadžićem, u čiji je dom svratio. Januara 1848. godine vratio se u Nemačku.

Doktorirao je 1848. godine u Hajdelbergu sa tezom: "O uvođenju Hrišćanstva među Slovene",[2] i onda bio je jedno vreme docent slavistike na Hajdelberškom univerzitetu. Zbog smrti oca vratio se 1849. godine kući, u Hrvatsku. Nije uspeo da dobije profesorsku katedru u zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji. Bavio se intenzivno publicističkim radom, pišući za list "Südslawische Zeitung". Članke iz novina je sabrao i objavio 1850. godine ih u knjizi pod naslovom "Istok i Zapad: politički preglede". Dok je živeo u Zagrebu bio je deset godina tajnik (sekretar) Zagrebačke privredne komore (1851—1861).[3]

Politički rad[uredi | uredi izvor]

Imbro (ili Mirko[4])Tkalac je bio urednik dnevnix novina Ost und West Istok i Zapad (novine), koji je izlazio u Beču i to na nemačkom jeziku, od 4/16. marta 1861. godine. U proglasu kojim je najavio izlazak tog lista, istakao je kao primarni cilj: Zastupanje opštih i zajedničkih interesa narodnih i političkih interesa svih Slovena u Austriji.[5] Svojim aktivnostima zamerio se austrijskom Šmelingovom režimu od kojeg mu je sad zapretila velika realna opasnost. Protiv njega kao urednika je 3. maja 1862. godine državni tužilac u Beču pokrenuo "presku" (novinsku) parnicu, zbog više spornih tekstova objavljenih u tom listu. On je pred evropskom javnošću branio Slovene, a ponajviše Srbe u Austrijskoj carevini. Smatrao je prvo neophodnim da se izvrši konfederacija austrijskog carstva. Marta 1863. godine osudio ga je bečki državni sud na osam meseci teške robije, sa gubitkom plemstva i kaucijom od 1.100 f.[6] Postao je tako mučenik "Slovenstva", utmaničen a oštećenog zdravlja. Da bi pomogli porodici osuđenika, u Karlovcu je skupljen prilog od 152 f. koji je predat njegovoj supruzi. Biskup Štrosmajer veliki Imbrov prijatelj, je među prvima dao prilog od čak 1.000 f.[7] Pušten je ranije iz tamnice kao bolestan, na uslovnu slobodu. Otišao je u Berlin pa se vratio u jesen u Beč. Nastavio je izlaženje lista u jesen 1863. godine. To je već bio politički rad zbog kojeg su ga htele vlasti uhapsiti, ali je uspeo da pobegne u Rusiji.

Preuzimanje i nastavak rada Ost und West Istok i Zapad (novine)[uredi | uredi izvor]

Uređivanje i izdavanje Ost und West Istok i Zapad (novine) je preuzeo i ponovo pokrenuo jedan od najboljih političkih pisaca,doktor filozofije,slovenske filologije, advokat i publicista [[Aleksandar Sandić].Od Srba u listu su sarađivali Svetozar Miletić, Mihajlo Polit-Desančić, Stevan Pavlović i drugi.

Borba za slovensku slogu,emigracija i smrt u Rimu[uredi | uredi izvor]

Ali ni tamo nije mogao da ostane duže zbog nepovoljne klime.Ruski car Aleksandar mu je poklonio 1858. godine "za književne zasluge" vredan prsten sa brilijantima.[8] Gonjen od Austrije skrasio se prvo kratko u Francuskoj, pa za stalno u Italiji,[9] gde ga je prvo italijanski premijer Mingeti, 1863. godine primio u Ministarstvo unutrašnjih poslova. Usledila je njegova diplomatska karijera, koju je počeo kao savetnik pri Ministarstvu spoljnih poslova. U proleće 1864. godine nalazi se u Torinu, gde je pozvan, kao politički emigrant.[10] Išao je kasnije kao diplomat, novoformirane italijanske vlade u Firenci - u Rim. Bio je vladin izveštač sa Prvog Vatikanskog sabora (1869—1870). Godine 1866. objavio je u Parizu knjigu pod naslovom: Pitanje Austrijsko - Kome, Kako i Kada valja rešiti ga? Bila je to poslanicu "braći Hrvatima i Srbima" (u carevini) u kojoj je bez skrupula ukazao na Austriju kao evropski problem. Čiji režim tlači najviše Hrvate i Srbe, te stoji na putu nacionalnih oslobođenja, ujedinjenja i napretka. Zbog tih stavova Tkalac se od 1866. godine morao trajno nastaniti u Rimu. Tokom stranstvovanja u Italiji mnogo je pisao članaka i knjiga, na nemačkom jeziku, najčešće pod pseudonimom "Hektor Frank".

Bio je zagriženi pobornik međunacionalne, slovenske "bratske" sloge Hrvata i Srba. Oslanjao se u političkom radu na Kneževinu Srbiju i carsku Rusiju. Rušenjem reakcionarne Austrije koja se nalazila u središtu Evrope i kočila svaki napredak, video je rešenje južnoslovenskog problema. Tkalac se najpre od 1863. godine zalagao za jugoslovensku federaciju četiri naroda (Srba, Hrvata, Slovenaca i Bugara), da bi se konačno priklonio srpskoj nacionalnoj ideji o vodećoj ulozi Srbije. Po njemu je oružani ustanak protiv Austrije jedino vodio oslobođenju.

Veliki Sloven, Imbro Ignjatijević Tkalac umro je prvih dana 1912. godine u Rimu, u Italiji, gde je i sahranjen. Prethodno je 1910. godine potpuno oslepeo.

Hrvatski vukovac i veliki Sloven[uredi | uredi izvor]

Tkalac je bio veliki poštovalac Vuka St. Karadžića, njegov prijatelj i saradnik. Smatrali su ga za bezkompromisnog hrvatskog vukovca (pristalicu). Uzeo je ugledajući se na Vuka i Ruse, srednje ime po ocu Ignjatu.[11] Poznavao je lično Njegoša, a upoznali su se 1847. godine u Beču kod Vuka, i pisao afirmativno štivo o crnogorskom pesniku - vladaru, u stranim listovima (1896). Na Njegošev poziv Tkalac je proveo izvesno vreme 1850. godine u Crnoj Gori kao drag gost.[12] Na Belinskom kongresu 1878. godine na audijenciji Tkalac je bio tumač crnogorskoj delegaciji. Javlja se više puta kao pretplatnik ali i skupljač pretplate[13] srpskih knjiga i listova.[14]

Preduzimljivi i požrtvovani Tkalac je učestvovao u mnogo kulturno-nacionalnih poduhvata. Snimio je i objavio mnoge srpske srednjevekovne vladarske hrisovulje, i tako ih spasio od nestanka.[15] Jula 1862. godine izneo je u javnost predlog da se u Beču 1863. godine organizuje veliki bratski skup "svih Slovana", po uzoru na druge velike narode. Još za vreme studija 1866. godine objavio je javni proglas da namerava u Zagrebu otvoriti "sveslovensku knjižaru". Tkalac je 1859. godine kao izdavač, po drugi put (prethodno 1857. godine na latinici) objavio u Zagrebu knjigu Ivana Mažuranića, sada na "slavenskijem pismenima" (ćirilici). Radilo se o čuvenom delu "Smrt Smail-age Čengića" koje će prodavati "u korist penzionog fonda za udovice i siročad pravoslavnog sveštenstva u Dalmaciji".[16]

Postao je 2. januara 1855. godine "korespodentni član" (dopisni)[17] beogradskog Društva Srbske slovesnosti. Kada je ono promenilo ime u Srpsko učeno društvo izabran je za dopisnog člana 29. jula 1864. godine. U Srpskoj Kraljevskoj akademiji postao je 15. novembra 1892. godine "počasni član".

Dela[uredi | uredi izvor]

  • "Uspomene iz mladosti u Hrvatskoj", knj.1-2, Beograd 1925-1926.
  • "Das Staatsrecht des Fürstenthums Serbien", (Državno pravo Knjaževine Srbije) Lajpcig 1858.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Vjesnik Sržavnog arhiva u Rijeci", Rijeka 2005.
  2. ^ "Hrvatska enciklopedija", Zagreb
  3. ^ "Svetovid", Beč 1856.
  4. ^ "Srbski dnevnik",Novi Sad 28. mart 1863.
  5. ^ "Srbski dnevnik", Novi Sad 16. februar 1861.
  6. ^ "Srbski dnevnik", Novi Sad 1863.
  7. ^ "Danica", Novi Sad 1863.
  8. ^ "Sedmica", Novi Sad 1858.
  9. ^ "Vreme", Beograd 1934.
  10. ^ "Starine", Zagreb 1987.
  11. ^ "Prosveta", Zagreb 1969.
  12. ^ "Srđ", Dubrovnik 1903.
  13. ^ Vuk St. Karadžić: "Praviteljstvujušći sovjet Serbskij za vremena Karađorđeva...", Beč 1860.
  14. ^ Đuro Daničić: "Mala srpska gramatika", Beč 1850.
  15. ^ Emil Čakra: "Sloga", Novi Sad 1862.
  16. ^ Stojan Novaković: "Srpska bibliografija za noviju književnost", Beograd 1869.
  17. ^ "Godišnjak SANU", Beograd 2012.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Имбро_Игњатијевић_Ткалац&oldid=26890191”