Knjiga propovjednikova
Knjige Starog zaveta |
---|
Knjige Novog zaveta |
Knjiga propovjednikova, pored Knjige o Jovu, Priča Solomunovih i Pjesme nad pjesmama, spada u mudrosnu, starozavjetnu, hebrejsku književnost. U hebrejskoj Bibliji (heb. TANAH) ona se stavlja u Spise.
Naziv[uredi | uredi izvor]
Naziv je došao preko Vulgate od grčkog naziva εκκλεσιαστες (Ekklesiastes) kako se ova knjiga nazivala u Septuaginti. To je prevod hebrejske reči Qohelet, participskog oblika ženskog roda jednine imenice qahal u značenju skup, saziv. Može se prevesti kao «onaj koji govori na skupu», što znači da Kohelet nije vlastita imenica, već funkcija.
Autorstvo[uredi | uredi izvor]
Na samom početku autorstvo se pripisuje Solomonu (968. p. n. e. - 928. p. n. e.), kralju Izraela. U pitanju je književni postupak jer se glavnina izraelske mudrosne književnosti tradicionalno pripisivala Solomonu, kao što je Petoknjižje bilo pripisivano Mojsiju, a Psalmi Davidu.
Pretpostavlja se da je knjiga nastala u drugoj polovini III vijeka prije hrišćanske ere.
Kompozicija[uredi | uredi izvor]
U knjizi postoje neočekivani prelazi sa predmeta na predmet. Zbog toga, pored stručnjaka koji smatraju da je Propovjednika napisao jedan autor, postoje i mišljenja da je u pitanju djelo koje je napisalo više autora. Unutrašnja nekoherentnost djela otežava njegovu podijelu na posebne cjeline i izradu plana teksta. Vilfrid Harington je predložio sledeću podjelu:
- Uvod, 1, 1-3
- Prvi dio
- Prolog: Dosada 1, 4-4, 11
- Četiri oblika razočaranja:
- Solomonov život 1, 12-2, 26
- Smrtnost 3
- Pojedinac u društvu 4, 1-5, 8
- Novac 5, 9-6, 12
- Drugi dio
- Prolog: Smijeh 7, 1-7
- Četiri oblika razočaranja:
- Sankcije 7, 8-8, 15
- Ljubav 8, 16-9, 10
- Slučaj 9, 11-11, 6
- Dob
- Epilog 12, 9-14
Razmišljanja Propovjednika o ispraznosti zemaljskih užitaka predstavljaju posljednju etapu u osporavanju tradicionalnog učenja o zemaljskoj nagradi za pravednike. Knjiga propovjednikova u tom smislu slijedi za Knjigom o Jovu i predstavlja dalji razvoj biblijske misli. Tradicionalnom učenju suprotstavljao se život. Bilo je potrebno pronaći rješenje koje sam život neće moći da ospori. Propovjednik dovodi u sumnju ustaljeno mišljenje da pravednik mora da bude srećan. Pravedan čovek može imati sve, pa da opet ne bude zadovoljan. Sa tog aspekta predstavlja drugu stranu slike koja je data u Knjizi o Jovu (čovek može da strada bez krivice). Propovednik se suprotstavlja mišljenju po kojem je smisao ljudskog života u dostizanju i ostvarenju zemaljske sreće. Tvrdeći da su zemaljska radost i sreća isprazni, usmerava učenike prema onostranom, koje slijedi posle božanskog suda.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Sveto pismo, Starog i Novog zavjeta; Đ. Daničić, Vuk Stef. Karadžić; Jugoslovensko biblijsko društvo; Beograd
- Wilfrid Harrington, Uvod u Stari Zavjet, Zagreb, 1987
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]