Poslanica igumanu Spiridonu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Poslanica igumanu Spiridonu predstavlja najstarije sačuvano pismo srednjovekovne srpske književnosti. Predstavlja jednu od mnogih poslanica Svetoga Save, koje je tokom života razmenio sa nekim od svojih savremenika. Pored poslanica, koje je Sava pisao, koje nalazimo u Domentijanovom i Teodosijevom Žitiju Svetog Save ovo je jedina sačuvana samostalna poslanica.           

Spiridon je bio iguman manastira Studenice i Savin prijatelj, a ovu posalnicu Sava mu je napisao tokom svog drugog putovanja u Svetu zemlju, što znači nešto malo pre svoje smrti. Boraveći u Svetoj zemlji, Sava je svom prijatelju, igumanu Spiridonu pisao o sebi i svojoj pratnji, o tome kako su se razboleli na putu i kako su se poklonili svetim mestima u Jerusalimu. U pismu je napisao kuda još planira da putuje i uz pismo mu je iz Svete zemlje poslao darove. Molio je igumana da nosi darove koje mu je uz pismo poslao, jer je smatrao da će ga oni čuvati od svega. Pismo igumanu Spiridonu govori o nesebičnoj naravi Svetoga Save i ljubavi koju je gajio prema bližnjima[1].

Na početku poslanice Sveti Sava govori o dolasku u Svetu zemlju i obilasku svetog groba  i svetih mesta. Nakon bolesti koja je zadesila Savu i njegove učenike koji su tada bili sa njim on se s poštovanjem obraća igumanu Spiridonu i moli ga da se moli za njih. Na više mesta Sava koristi epitete uz ime igumana Spiridona poput: čedo moje slatko, božanstveni, služitelju Hristov[2].

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Jonić, Jelena Z. (2019-10-08). „DUHOVNE DIMENZIJE POSLANICE IGUMANU SPIRIDONU SVETOGA SAVE U KONTEKSTU SRPSKE SREDNjOVEKOVNE POSLANICE”. CHURCH STUDIES (na jeziku: engleski). 1 (16). ISSN 2738-1633. 
  2. ^ „[Projekat Rastko] Sveti Sava: Sabrani spisi - Pismo Spiridonu”. www.rastko.rs. Pristupljeno 2023-09-25.