Restitucija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Restitucija je povraćaj vlasništva ili prava koja su u prošlosti neopravdano oduzeta određenom licu, grupi građana ili čitavoj klasi ili etničkoj grupi.

To je proces vraćanja privatnim vlasnicima imovine (u naturalnom obliku ili u vidu novčanog obeštećenja) koja im je oduzeta na osnovu propisa o agrarnoj reformi i kolonizaciji, konfiskaciji i sekvestraciji, nacionalizaciji i eksproprijaciji bez adekvatne nadoknade ili na neki drugi sličan način.

Razlikujemo naturalnu i finansijku restituciju, u zavisnosti od zakonskog rešenja koji može obuhvatiti i povraćaj samih oduzetih nekretnina i pokretnih stvari - naturalna restitucija, ili se svesti isključivo na finsnsijsku nadoknadu, kada govorimo o finansijskoj restituciji.

U istom značenju koriste se i termini "reprivatizacija" i "denacionalizacija". Denacionalizacija se u svom usko semantičkom smislu odnosi na proces inverzan nacionalizaciji, ali se u legislativi i praksi uporednog prava ovim terminom, u širem smislu, označava i dekonfiskacija i vraćanje bivšim vlasnicima imovinskih dobara i prava podržavljenih po raznim drugim osnovama, obeštećenje za tu imovinu, kao i privatizacija državne imovine. U tom širem smislu, iako je reprivatizacija unekoliko egzaktniji pojam, ipak se češće koristi izraz denacionalizacija, kao opštepoznat i uobičajen.

U procesu restitucije može se isključiti povraćaj imovine stečene kao posledica vršenja krivičnog dela, stvaranja ratnog profita, učešća u okupacionim snagama i sl.

Prema zakonima mnogih zemalja, restitucija je obavezna ali se u nekim zemljama veoma teško ostvaruje.

Ovim procesom se ostvaruje jedno od osnovnih ljudskih prava građana opisanih u Opštoj deklaraciji o ljudskim pravima UN - prava na slobodno uživanje privatne svojine.

U Srbiji je do 3. marta 2014. kada je isticao rok, predato oko 60 hiljada zahteva za restituciju.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]