Serhat
Serhat je vojna krajina u pograničnim oblastima Osmanskog carstva. Zaslužni vojnici u tim krajinama su bili i serhatske gazije, a to je bio militarizovan prostor zbog čuvanja granice. Pored ostalih i Požeški sandžak je bio pogranični i u njegovom sjevernom i sjeverozapadnom dijelu bila je ustanovljena krajina (serhat). Serhati nisu bili fiksne administrativne cjeline, nego bi se ukidali i osnivali u zavisnosti od gubitka ili proširenja teritorije.
Osmanlije su u te krajeve često naseljavali Srbe, da služe kao graničari (krajišnici), a Srbi su za privilegovan status, kao poželjni ratnici, naseljavani i sa druge strane granice, na austrijskoj teritoriji.[1]
Serhat je i vlastito ime u Turskoj, persijskog ili arapskog porijekla. Sama riječ je u vezi sa riječima serdar i serasker, u kojima ser znači glavni, glevešina, isturena oblast (krajina-serhat).
Serhat u Putopisu Evlije Čelebije[uredi | uredi izvor]
Evlija Čelebija, osmanski putopisac iz 17. vijeka u svojim "Putopisima" često spominje serhat i serhatske, krajiške gazije. "...Jedan krajiški gazija, međutim, bio je sakrio jednog kršćanina — haramiju u kožu..." [2] U tom opisu je opisao pobratimstvo koje je tom krajiškom gaziji kao i putopiscu, bio nepoznat običaj: "Premda ovo nema ni u muslimanskoj ni u kršćanskoj (svetoj) knjizi, to je ipak ovakav običaj na ovoj krajini čest. Kad su to sve kazali paši, on je rekao: — Oslobađam ih obojicu. Na to obojica nokat u ledinu i iščezoše. Svi mi, međutim, ostali smo zapanjeni pred ovim razgovorom." Pobratimstvo je u tom serhatu među Srbima obje vjere bila uobičajena praksa.
"Njegovi su stanovnici po svom junaštvu, odvažnosti i čvrstini vitezovi s osobinama Sama i Nerimana tako da se čak svi ratnici na krajini (serhat) ejaleta Budima, Egre, Kanjiže i Bosne u svih sedam stotina i šezdeset pograničnih gradova regrutuju iz serhata Bosne. Oni dan-noć vode bojeve, čarkanja, ratove i bitke s neprijateljima na sve strane." [3]
"... neka se podigne pola posade svih mojih gradova sa svim serhatskim gazijama koje su sposobne za borbu, i koji mogu da pođu na vojnu, pa otvorite drumove mletačkih gradova Zadra i Šibenika..." [4]
Na kraju knjige, gdje su objašnjeni manje poznati termini (pp. 583.), prevodilac i priređivać je pod terminom Akindžija napisao: "Akindžija, opći naziv za pripadnika lake konjice, sastavljen od Turaka i domaćeg muslimanskog zemljoradničkog stanovništva na Balkanu, koja je svojim upadima i haranjem pripremala turska osvajanja. Bili su raspoređeni po krajištima koja su nazivana serhat (krajina), imali su savršenu organizaciju. Svako krajište imalo je svoje akindžije, a one svoga akindžijskog bega, obično sandžakbega dotičnog sandžaka. On je zapovijedao svim akindžijama jedne pogranične provincije... Akindžije su postojale samo u graničnim oblastima Evropske Turske..."
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Grbić, Manojlo (1891). Karlovačko vladičanstvo, knjiga prva. str. 16, 18, 24, 252, 310, 311, 313... Karlovac.
- ^ Čelebi, Evlija (1967). Putopis, odlomci o jugoslavenskim zemljama. str. 146. Sarajevo: Svjetlost.
- ^ Isto djelo pp. 122.
- ^ Isto djelo pp. 148.