Specijalni rat

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Specijalni (nekonvencionalni) rat (engl. Special warfare) je skup organizovanih i koordiniranih političkih, ekonomskih, psihološko-propagandnih , obaveštajno-subverzivnih i vojnih akcija, koje jedna ili više država preduzimaju protiv druge zemlje (grupe država), ustaničkih ili revolucionarnih pokreta radi nametanja hegemonije, mešanja u postojeće političke, ekonomske i društvene odnose, ostvarenja određenih političkih ciljeva i interesa. To je sredstvo imerijalističke i agresivne politike i ratne doktrine. Atribut rat upotrebljava se u uslovnom značenju, jer osnovna karakteristika specijalnog rata nije oružana borba, već primena drugih sredstava.[1]

Vrste specijalnog rata[uredi | uredi izvor]

U političkoj praksi i međunarodnim odnosima, speciajalni rat je postao dominantan posle Drugog svetskog rata. U literaturi se obično razmatraju tri osnovna oblika specijalnog ratovanja: psihološki rat, nekonvencionalni rat i protivgerilska dejstva.[1]

  • Psihološki rat (engl. Psychological warfare) ima za cilj unutrašnje razaranje moralne i političke kohezije protivnika, stvaranje i podsticanje nezadovoljstva, unošenje nemira među građane širenjem vesti o ekonomskoj, socijalnoj i političkoj nestabilnosti, harangiranje protiv rukovodećih ličnosti, itd. U izvođenju ove vrste operacija koriste se dostignuća psihologije i sociologije u ostvarivanju agresivnih ciljeva.[1]
  • Nekonvencionalno ratovanje (engl. Unconventional warfare), prema zvaničnom uputstvu armije SAD iz 1969 (engl. Special Forces Operations U.S. Army Doctrine), obuhvata tri vrste aktivnosti: subverzivnu delatnost, gerilska dejstva na tuđim teritorijama i akcije prikrivanja i prebegavanja. Za ove operacije koriste se posebno obučene i opremljene specijalne jedinice.[1]
  • Protivgerilska ili protivpobunjenička dejstva (engl. counter-insurgency) usmerena su, u prvom redu, protiv nacionalnooslobodilačkih i revolucionarnih pokreta[1] i, u novije vreme, terorističkih organizacija.[2]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Gažević, Nikola (1975). Vojna enciklopedija (knjiga 9). Beograd: Vojnoizdavački zavod.