Spinsko staklo

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Spinsko staklo sa neuređenom orijentacijom spinova (slika gore) i feromagnetik koji ima potpuno uređenu spinsku strukturu (slika dole).

Spinsko staklo u fizici naziv je za magnetne materijale kod kojih je orijentacija magnetnih spinova neuređena. Izraz potiče iz analogije sa strukturom stakla, koja je amorfna, te je neuređena u odnosu na konfiguraciju kristalne rešetke.

Spinsko staklo ima unutrašnju strukturu koja se nalazi u metastabilnom stanju, zato što je energija kod neuređene konfiguracije viša od energije osnovnog stanja, koja odgovara potpuno uređenom feromagnetnom stanju.

Interakcije između atoma u spinskom staklu su jako kompleksne, te se pri operativnom radu sa modelima spinskog stakla najčešće pretpostavlja da su orijentacije spinova slučajno određene.[1]

Magnetne osobine spinskog stakla[uredi | uredi izvor]

Pri eksperimentalnom ispitivanju materijala sa neuređenom spinskom strukturom, uočena su neobična magnenta ponašanja. Susceptibilnost spinskih stakala zavisi od temperature relativno pravilno kao i paramagnetici do kritične temperature od nekoliko Kelvina. Ispod te temperature ponašanje nije bilo pravilno.

Na temperaturama iznad kritične, susceptibilnost ne zavisi od frekvencije, ali je utvrđeno i pravilno ponašanje susceptibilnosti na temperaturama nižim od kritične u vremenski promenljivim magnetnim poljima. S obzirom da susceptibilnost raste sa sve nižim vrednostima frekvencije, teorijski se očekuje da na kritičnoj temperaturi dolazi do faznog prelaza.

Edvard-Andersonov model[uredi | uredi izvor]

Edvard-Andersonovim modelom, Hamiltonijan spinskog sistema je pretpostavljen u obliku:

gde odgovara matrici spina atoma, a sumira se po najbližim susednim atomima u rešetki.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]