Teofan Krićanin

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Teofan Krićanin
Raspeće» (Teofanova freska u manastiru Stavronikiti na Svetoj gori)
Lični podaci
Datum rođenjaoko 1490.
Mesto rođenjaIraklion, Krit
Datum smrti1559.
Mesto smrtiIraklion, Krit
Umetnički rad
Pravacikonopis
EpohaSlikarstvo gotike i prethodnik renesansnog slikarstva
RegijaItalijansko slikarstvo
Uticaji odVizantijskog slikarstva
Najvažnija dela
Freske u Velikoj Lavri •Freske u Stavronikiti

Teofan Krićanin (grč. Θεοφάνης ὁ Κρής), poznat i kao Teofan Strelica (grč. Θεοφάνης Στρελίτζας) i Teofan Batas (grč. Θεοφάνης Μπαθᾶς) [1], bio je vodeći slikar ikona Kritske škole u prvoj polovini šesnaestog veka, i najznačajniji slikar freski u Grčkoj u tom periodu.

Rođen je u Iraklionu na Kritu (oko 1490), gde je i izučio tehnike slikanja, ali slikao je u celoj Grčkoj. Freske sa njegovim potpisom preživele su u grčkim manastirima na Svetoj gori, posebno u Stavronikiti i Velikoj Lavri, i na Meteorima, gde je slikao 1527. godine. Takođe je slikao ikone na drvenim panelima, bilo za ikonostase ili male prenosive ikonopise. Teofan je slikao od 1527. do 1548. godine, i obučavao je svoje sinove i nekoliko učenika, najčešće Krićane. Oko 1535. godine on i njegova dva sina zamonašila su se u manastiru Velikoj Lavri na Svetoj gori, gde se nalaze njegova najznačajnija dela. Teofan se vratio na Krit pre svoje smrti 1559 godine.

Dva dela koja se prepisuju Teofanu nalaze se u Ermitažu u Sankt Peterburgu. Kao kod većine Krićanskih slikara tog vremena, u njegovom radu se primećuje uticaj zapadnog slikarstva, ali u manjoj meri nego kod drugih slikara. Neka lica su personalizovana ili imaju pogled ka gledaocu, a njegove figure su voluminozno shvaćene. Njegov rad je više svestan vizuelne perspektive za razliku od radova starijih vizantijskih slikara, ali on ne koristi šeme geometrijske perspektive koje su postale standardne na zapadu. On koristi tradicionalne vizantijske kompozicije, na prilično oštar i snažan način.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Speake 2000, str. 1629–1630

Literatura[uredi | uredi izvor]