Ugovor na daljinu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Ugovor na daljinu jeste onaj ugovor koji se zaključuje između trgovca i potrošača upotrebom jednog ili više sredstava komunikacije na daljinu.[1] Sredstvo komunikacije može biti mobilni telefon, PDA uređaj, internet, web kamera itd. Cilj tog sredstva komunikacije je da omogući da trgovac i potrošač zaključe ugovor iako se ne nalaze na istom mestu u isto vreme. Primer je naručivanje kompjuterske opreme preko telefona ili Interneta koja vam dolazi na kućnu adresu.

Pod pojmom trgovac se misli na osobu ili neko preduzeće koje prodaje proizvode ili pruža usluge dok potrošač može biti samo osoba tj. fizičko lice. Ako kojim slučajem naručujete picu iz picerije na kućnu adresu onda je to primer kad imamo preduzeće s jedne strane, u ovom slučaju piceriju i potrošača s druge strane.

Primena[uredi | uredi izvor]

Ovakva vrsta ugovora se obično primenjuje kad trgovac i potrošač nisu u mogućnosti da se vide oči u oči, a da je to jedini način da se roba proda ili usluga vrši. Može da se desi situacija da potrošač nije fizički u stanju da ode i kupi proizvod kod trgovca kao na primer invalidi i stare osobe. Oni ne mogu sami da odu u prodavnicu i uopšte kod trgovca da kupe ono što im treba ili im je to izuzetno teško tako da im je lakše da proizvod ili uslugu naruče preko telefona, interneta ili nekog drugog uređaja.

Obaveze po osnovu ugovora[uredi | uredi izvor]

Na osnovu Zakona o zaštiti potršača, preduzeća koja svoje poslove obavljaju ili žele da obavljaju na ovaj način imaju dosta obaveza i uslova koje moraju da ispune. Prvo, što je i opšte za sva preduzeća bez obzira na koj način posluju, je dužnost da se

  • potrošač obavesti o osnovnim svojstvima proizvoda, da bi potrošač znao šta kupuje jer možda je alergičan na neki sastojak koji se nalazi u proizvodu. Zatim,
  • osnovne podatke o trgovcu (ime, adresa itd.),
  • ceni proizvoda,
  • načinu plaćanja,
  • uslovima za raskid ugovora (ukoliko potrošač nije zadovoljan proizvodom ili uslugom, da zna da li može raskinuti ugovor). Takođe se *moraju navesti garancije i
  • postprodajne usluge i
  • vreme trajanja ugovora zato što potrošač mora da zna kako mu trgovac garantuje da će proizvod raditi ispravno i u slučaju da se to ne desi da zna kako i gde može popraviti ili zameniti proizvod.

Ono što je specijalno kod ugovora na daljinu je to što trgovac mora da obavesti potrošača o

  • ceni korišćenja komunikaciskih sredstava pomoću kojih se sklapa ugovor (potrošač mora znati kolko ga košta samo ugovaranje tj. upotreba komunikacionih uređaja) kao i da je
  • potrošač zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, da ukoliko dođe do nekakvog spora, on se može rešiti vansudski.

Ukoliko su u pitanju finansijske usluge, trgovac koji pruža ovakve usluge dužan je da obavesti potrošača o

  • osnovnim svojstvima ove usluge,
  • njenom riziku,
  • načinu plaćanja,
  • prestanku važenja usluge i
  • ukupnu cenu sa svim porezima, taksama, naknadama itd.

Mnogo je važno da potrošač tj. korisnik usluge u ovom slučaju zna ukupnu cenu ove usluge jer je to najčešće presudan faktor u odlučivanju da li da se uopšte odluči za ovu uslugu ili ne. Trgovac je takođe dužan da potrošaču omogući da on

  • može ugovor na daljinu lako prepoznati, sačuvati i napraviti fizičku kopiju ugovora (ako se na primer ugovara e-mail-om da se potrošač obavesti
  • kako će se zvati to elektronsko pismo,
  • kako da ga sačuva i skladišti na određeno mesto i
  • kako da od tog elektronskog ugovora napravi fizičku kopiju tj kako da ugovor odštampa.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Tekst Zakona o zaštiti potrošača Arhivirano na sajtu Wayback Machine (22. novembar 2010), Pristupljeno 27. 4. 2013.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]