Harada Sanosuke

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Harada Sanosuke
Datum rođenja1840
Mesto rođenjaIjoJapan
Datum smrti6. jul 1868.(1868-07-06) (27/28 god.)
Mesto smrtiUenoJapan

Harada Sanosuke (jap. 原田 左之助, translit. Harada Sanosuke; 18406. jul 1868) bio je japanski samuraj kasnog Edo perioda. Bio je deseti kapetan Šinsengumija. Poginuo je tokom Bošin rata.

Mladost[uredi | uredi izvor]

Harada je rođen u porodici niže klase samuraja koji su služili i bili deo Ijo-Macujama oblasti (današnji grad Macujama). [1][2] Bio je borac sa kopljem i trenirao je "Hozoin-rju" stil borbe.[3] Dok je boravio u Macujami u jednom trenutku je bio ismevan kao osoba koja nije upoznata sa procesom pravilnog izvođenja rituala sepuku,[3]što je izazvalo Haradu da dokaže suprotno. Izvukao je bodež i javno napravio rez ali je rana bila suviše plitka pa je Harada bez ikakvih posledica preživeo.[3] Ostalo je zapisano da je Harada često pokazivao svoj ožiljak hvaleći se svojim postupkom. Nagađa se da je taj postupak uticao na Haradu da izabere grb svoje porodice (krug sa horizontalnom crtom „maru ni ičimondži“ 丸に一文字) sa svojim ožiljkom u vidu.[3] Nakon što je napustio oblast Macujama, odlazi za Edo gde sreće Konda Isamija i počinje da vežba u njegovom „Šieikan“ dodžou.[2][4]

Period u Šinsengumiju[uredi | uredi izvor]

Godine 1863. Harada, zajedno sa Kondom i ostatkom prijatelja iz Šieikana pridružuje se jedinici Rošigumi. Nedugo zatim, Kondo i Serizava Kamo se odvajaju od grupe i osnivaju jedinicu Šinsengumi.

Nešto kasnije, kad je jedinica narasla Harada postaje deseti kapetan Šinsengumija. Jedno vreme je vežbao u dodžou Tanija Sandžuroa koga je povezao sa jedinicom pa Tani postaje sedmi kaetan iste. Dok je bio u Kjotu, Harada se ženi lokalnom ženom po imenu Masa sa kojom živi u neposrednoj blizini Šinsengumi baze u Niši-Hongadži.[3] Par je imao sina koga Harada imenuje Šigeru („Shigeru“ 茂) čije se ime piše karakterom koji ima u imenu i šogun Tokugava Ijemoči (家茂) što govori o velikoj lojalnosti koje je Harada imao prema šogunatu.[3] Zamenik glavnog komandanta, Hidžikata Tošizo imao je velikog poverrenja u Haradu i zbog toga je bio upleten u veliki broj važnih misija koje su zahtevale potpuni uspeh. Smatra se da je bio umešan u ubistvo Serizave Kamoa (jednog od glavnih komandira Šinsengumija), ubistvo Učijame Hikodžira, napadu na gostionicu Ikedaja ali i da je imao udela u eliminaciji Ito Kašitaroa i njegove Kodaidži frakcije. Sa ostatkom jedinice postao je 1867. hatamoto samuraj – šogunov neposredni vazal koji odgovara samo njemu.[5]

U jednom trenutku ga je Ito Kašitaro optužio da je ubio Sakamota Rjomu.[6] Ova izjava je još više doprinela misteriji ovog ubistva budući da se do današnjih dana još uvek ne zna počinilac ovog dela. Za njegovu smrt pogubljen je Kondo Isami ali je kasnije Imai Nobuo izjavio da su Sakamota ubili pripadnici Mimavarigumija (još jedne policije Tougava šogunata koji su delovali pod naređenjima hatamoto samuraja Sasakija Tadasabura.[7]

Tokom Bošin rata Harada, zajedno sa ostatkom Šinsengumija, borio se u prvoj bici na Toba-Fušimi. Nakon toga on i njegova porodica odlaze iz Kjota za Edo da bi se kasnije priključio bici na Košu-Kacunumi u kojoj je bio poražen i nateran da se povuče. Tokom ovog poraza Harada i Nagakura Šinpači napuštaju Šinsengumi nakon neslaganja a Kondom i Hidžikatom.[8] Sudeći po Nagakurinim zapisima, Kondo je želeo da ga preživeli članovi nastave pratiti u borbi što su Nagakura, Harada i još deo ljudi odlučno odbili.[9] Odvojena grupa sa Haradom odlazi i osniva novu po imenu Seiheitai.[10] Seiheitai odlazi iz Eda ubrzo nakon predaje Edo zamka i odlazi za sever u nadi da će učestvovati u borbama okruga Aizu.

Smrt[uredi | uredi izvor]

Nakon što je grupa Seiheitai otišla iz Eda, Harada je želeo da vidi ženu i dete pa se ponovo vraća za grad. U nemogućnosti da ponovo ode iz grada pridružuje se jedinici Šogitai koji su takođe bili na strani Tokugava režima.[11] Tokom bitke za Ueno Harada biva ozbiljno ranjen od neprijateljske vatre,[11] a dva dana kasnije umire od rana u rezidenciji hatamoto samuraja Džinbo Jamaširo no kami.[12]

Postoji glasina da Harada nije umro 1868. godine, već da je prebegao za Kinu i postao deo bandita koji su na konjima presretali svoje žrtve.[13] Postoji i izveštaj o jednom starom Japancu koji je došao do regrutne baze tvrdeći da je Harada Sanosuke i da ima želju da se prijavi kao ispomoć japanskoj carskoj vojsci u prvom kinesko-japanskom ratu.[8] Ova vest objavljena je u novinama 1965, ali je informacija i dalje neosnovana.

Harada u popularnoj kulturi[uredi | uredi izvor]

Kao i svi veći pripadnici Šinsengumija i Harada Sanosuke je velika inspiracija piscima, crtačima i režiserima. Harada se prikazuje u bezbroj medija, što u fiktivnom tako i u istorijskom aspektu priče.

  • Harada se pominje u romanima Šibe Rjotaroa Moeyo Ken i Shinsengumi Keppuroku.
  • U godišnjim tajga dramama koje državna televizija Japana svake godine snima o svojim poznatim istorijskim ličnostima i događajima, Harada se pojavljuje u seriji „Šinsengumi!“ gde ga igra Jamamoto Taro.
  • Harada je inspiracija za mnoštvo anime i manga serijala koji prate period meidži obnove između ostalog i: „Peacemaker Kurogane“, „Kaze Hikaru“, „Hakodate Youjin Buraichou Himegami“, „Getsumei Seiki“, „Bakumatsu Renka Shinsengumi“, „Hakuouki Shinsengumi Kitan“, „Rurouni Kenshin“[14] i dr.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ōishi, str. 29.
  2. ^ a b Nakami, str. 51.
  3. ^ a b v g d đ Nakami, str. 51
  4. ^ Ōishi, str. 30.
  5. ^ Ōishi, str. 160
  6. ^ Nakami, str. 186
  7. ^ Kusunoki, str. 92
  8. ^ a b Nakami, str. 52
  9. ^ Ōishi, str. 200
  10. ^ Kikuchi, str. 228
  11. ^ a b Kikuchi, str. 229
  12. ^ Kikuchi, str. 230
  13. ^ Nakami. str. 52. The term in Japanese is bazoku (馬賊), literally, "horse-bandits".
  14. ^ Watsuki 2003, str. 48

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Watsuki, Nobuhiro (2003). „The Secret Life of Characters (6) Sagara Sanosuke”. Rurouni Kenshin, Volume 2. Viz Media. str. 48. ISBN 978-1-59116-249-0. 
  • --- (1978). Shinsengumi Encyclopedia. Tokyo: Shin Jinbutsu Oraisha.
  • Kikuchi, Akira (2000). Shinsengumi 101 no nazo. Tokyo: Shin Jinbutsu Oraisha.
  • Kusunoki, Sei'ichirō (1992). Nihonshi omoshiro suiri: nazo no satsujin jiken wo oe. Tokyo: Futami Bunko.
  • Nakami, Toshio (2003). Shinsengumi no koto ga omoshiroi hodo wakaru hon. Tokyo: Chūkeishuppan.
  • Ōishi, Manabu. (2004). Shinsengumi: saigo no bushi no jitsuzō. Tokyo: Chūōkōron-shinsha.
  • Yamamura, Tatsuya (1998). Shinsengumi Kenkyaku-Den. Tokyo: PHP Interface. ISBN 978-4-569-60176-2.