Henri Kromvel
Henri Kromvel | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 17. januar 1628. |
Mesto rođenja | Hantingdon, Kembridžšir, Kraljevstvo Engleska |
Datum smrti | 23. mart 1674.46 god.) ( |
Mesto smrti | Opatija Spini, Kembridžšir, Kraljevstvo Engleska |
Vojna karijera | |
Služba | 1647–1659. |
Vojska | armija Parlamenta |
Čin | kapetan (1647) general-major (1655) lord-namesnik Irske (1657–59) |
Jedinica | Vojska novog obrasca |
Učešće u ratovima | Bitka kod Danbara (1650) |
Henri Kromvel (1628–74) bio je sin Olivera Kromvela i lord namesnik Irske (1655–59).[1]
Karijera[uredi | uredi izvor]
Rođen 20. januara 1628. kao četvrti sin Olivera Kromvela, u to vreme poslanika u Parlamentu, Henri je tokom druge polovine engleskog građanskog rata (od 1647) služio kao oficir pod očevom komandom. Početkom 1650. komandovao je trupama u Irskoj, i imenovan je za jednog od poslanika Irske u tzv. Malom (ili Nominovanom) Parlamentu iz 1653. [1]
Guverner Irske[uredi | uredi izvor]
Jula 1655. njegov otac, sada lord-protektor, imenovao ga je za general-majora vojske u Irskoj i člana irskog državnog saveta. Henri je formalno bio potčinjen lordu-namesniku Irske, Čarlsu Flitvudu [2], ali je njegovim odlaskom u Englesku u septembru 1655. praktično postao neosporni gospodar Irske. Za razliku od prethodnika, Henri je ublažio progon Iraca, uspostavio versku toleranciju među raznim protestantskim sektama i zauzeo se za prava engleskih doseljenika; o njegovoj popularnosti u Irskoj svedoče brojni savremenici. U novembru 1657. Henri je proglašen za lorda-namesnika, nakon što je odbio na poklon imanje vredno 1.500 funti godišnje, pravdajući svoje odbijanje siromaštvom Irske. 1657. savetovao je oca da odbije kraljevsku titulu, a po raspuštanju drugog Kromvelovog Parlamenta u februaru 1658, molio je oca da se ponaša na umeren i ustavan način.[1]
Posle restauracije monarhije[uredi | uredi izvor]
Pošto je odbio tajne predloge rojalista da pomogne restauraciju Čarlsa II (1660-85), Henri je opozvan u Englesku u junu 1659, odmah po padu svog brata Ričarda, drugog lorda-protektora, i dobrovoljno je podneo ostavku. Iako je izgubio deo imanja nakon Restauracije kraljevine 1660, dozvoljeno mu je da zadrži posede u Engleskoj i Irskoj koje je kupio svojim novcem. Poslednje godine proveo je u opatiji Spini u Kembridžširu, neuznemiravan od vlade, i umro je 23. marta 1674. Bio je oženjen Elizabetom (umrla 1687), ćerkom ser Frensisa Rasela[3], i za sobom je ostavio petoricu sinova i dve kćeri.[1]