Anabel Li

Anabel Li je poslednja pesma američkog pesnika Edgara Alana Poa. Napisana je u maju 1849. godine, a objavljena par dana nakon njegove smrti u dva časopisa i u posmrtnom oproštaju. Slično drugoj Poovoj pesmi, Gavran, ona govori o žalosti za izgubljenom ljubavlju. Ostalo je nerazjašnjeno kome je ova pesma posvećena, tj. da li se Anabel Li odnosi na neku ličnost iz Poovog života. Tako neki tvrde da se ona odnosi na njegovu ženu Virdžiniju, a drugi pak da je plod njegove mašte.

Tema[uredi | uredi izvor]

Glavna tema ove pjesme je neizmjerna ljubav dvoje mladih, koja prelazi okvire stvarnosti - vanvremenska ljubav.

Ideja[uredi | uredi izvor]

Prava ljubav prelazi preko svega, pa čak i preko smrti.

Likovi[uredi | uredi izvor]

Glavni likovi ove pjesme su lirski subjekat i Anabel Li, za koju se nikad nije saznalo da li je bila dio piščevog života ili dio njegove mašte.

Analiza[uredi | uredi izvor]

Ljubav - toliko jaka da pjesnik pokušava da oživi svoju dragu Anabel, da je vrati na ovaj svijet. Motiv koji prožima ovu ljubavnu baladu je smrt drage. Pjesnik ne može i neće da se pomiri sa činjenicom da mu je voljena umrla, već se s njom druži i razgovara, a u mislima su uvijek zajedno. Njihova je ljubav jača od svega i iznad svega, vječna. Iznad anđeoske i nebeske.

Snažna ljubav dvoje mladih, bol i neopisiva tuga za voljenom čine da se ova pjesma svrsta u red pjesama koje vječno žive, baš kao i ljubav koja je u njoj opisana.

I u srpskoj poeziji se srećemo sa Orfejevskim motivom - motivom umrle ljube, u Disovoj pjesmi - „Možda spava”.

Pjesnik u ovoj pjesmi potvrđuje da nestvarna ljepota donosi veliku nesreću što je njen dopunski motiv.

Pjesma je napisana u šest strofa konkretizovano kroz opisane likove.

Rađanje ljubavi, njena postojanost i trajanje kroz vrijeme, oživljavanje umrle drage, razgovor s njom, stapanje dvije duše - umrle i žive potvrđuju veliku ljubav, veću i jaču od ljubavi svete.

Pjesnik u svemu vidi svoju dragu i doziva je svake večeri na obali mora, zagledan u daljinu, u mjesec i zvijezde, koje ga podsjećaju na njene oči. Sjećanje na njegovu neprežaljenu ljubav, stalno potvrđuje činjenicu o nestvarnoj ljubavi i njenoj snazi koja je opisana u ovoj pjesmi Edgar Alan Po-a.