Apostolski kanoni
Apostolski kanoni (Κανόνες τώνάγίων Αποστόλων), su zbornik od 85. pravila, koja se pripisuju apostolima.
Problem autorstva[uredi | uredi izvor]
U početku se smatralo da su ove kanone napisali apostoli koji su namenili Crkvi. Ovakvo mišljenje je bilo najzastupljenije na zapadu, i važilo je punih 15. vekova. Kad su magdeburški centurijatori iskazali svoju sumnju o autorstvu ovih pravila od strane apostola, protiv njih se istakao Francisko Tores, poznatiji kao Turianus, koji je branio autentičnost apostolskih pravila, govoreći da su ona izdata na saboru u Jerusalimu, 45. godine od Hristovog rođenja.[1]
Od 16. veka, počinje da se postavlja pitanje ko je napisao apostolska pravila i kako su ušla u praksu Crkve. Najviše se obraćala pažnja na 85. apostolski kanon koji govori o piscu apostolskih ustanova, na sadržaj samih kanona i koji je cilj njihovog nastanka.
85.Novozavetne knjige koje ulaze u kanon su: četiri Jevanđelja, četrnaest Pavlovih poslanica, dve Petrove, tri Jovanove, Jakovljeva, Judina, Dela Apostolska, dve Klimentove poslanice i Ustanove koje sam ja, Kliment, napisao za vas episkope, ali koje ne treba svima davati, jer u njima ima tajanstvenih stvari.
— Apostolska pravila
Mnoga istraživanja ne mogu da dođu do odgovora kada su ovi kanoni nastali, tako da se ne može sa sigurnošću govoriti da su nastali od strane apostola. Problematika je u tome što nema spomena o ovim kanonima sve do prvog vaseljenskog sabora. Zato je ustaljeno mišljenje da ovi kanoni nisu neposredno od apostola izdati, već da su potekli od apostolskog predanja (čuvali su se usmenim predanjem, kod prijemnika apostolskih), a da su sakupljeni u zbornik za potrebe Crkve neposredno pre prvog vaseljenskog sabora.[2]
Naziv zbornika povezuje kanone sa apostolima, zato što je sadržaj kanona saglasan sa novozavetnim učenjem i apostolskim predanjem. Zato u Crkvi ovaj zbornik ima veliku važnost.
Problem broja kanona[uredi | uredi izvor]
U najstarijim kanoninčkim zbornicima nalaze se apostolski kanoni na prvo mesto. Međutim postoji razlika u broju. Istočna crkva priznaje svih 85. pravila; dok u starim kanonskim zapadnim zbornicima nailazimo na prihvatanje prvih 50. pravila.[3] Ova razlika se objašnjava time što je Dionisije Mali pripremajući zbornik kanona Pravoslavne Crkve za potrebe episkopa Stefana, morao da uvede samo prvih 50 kanona, zato što ostalih 35 kanona nisu bila u saglasnosti sa običajima tadašnje rimske Crkve. Tome u prilog ide 51. pravilo.[4]
51.Ako se koji Episkop, ili prezviter, ili đakon, ili drugi iz svešteničkog imenika, uzdržavaju od ženidbe, i mesa i vina, ne radi vežbanja u dobru, nego radi gnušanja zaboravljajući, da je sve mnogo dobro i da je Bog stvorio čoveka muško i žensko, te zlo govoreći osuđuju stvorenje, takav ili neka se popravi, ili neka bude svrgnut i isključen iz crkve. Isto tako i svetovnjak.
— Apostolska pravila
Tada je celibat već bio uzeo maha u zapadnoj Crkvi.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Milaš, Nikodim. Crkveno pravo. str. 86 — 87.
- ^ Milaš, Nikodim. Crkveno pravo. str. 87.
- ^ Milaš, Nikodim. Crkveno pravo. str. 88.
- ^ „Apostolska pravila - Pravoslavlje na mreži - Biblioteka odabranih tekstova”. www.pravoslavlje.net. Pristupljeno 2020-06-03.